Iran ostaje Iran šta god se dogodilo

Jedno je bilo govoriti o ratu koji je Izrael pokrenuo protiv Irana dok nije osvanulo njegovo deseto jutro, a drugo od prekjučer, kada su američki bombarderi sručili, duboko pod iranski plato, MOP bombe sa četrnaest tona eksploziva. Zato sam do nedjelje govorio kako Izrael nikada ne može pobijediti Iran ako ga ne napadne i Amerika. Ratovi s Izraelom na Srednjem istoku su bili kratki, kao šestodnevni junski 1967. I uglavnom su se završavali onako kako su ih izvršavali Izraelci, a planirali zajedno s Amerikancima.

Ovaj je prvi drukčiji, prvi koji nije s Arapima. Pa i takav kako je počeo, izaziva slutnje i strah da, zajedno s palestinskom Gazom i Ukrajinom, ne preraste u mnogo širi međunarodni sukob. Ovako je još više potrebno prisjećati se šta je, kad je Putinova armija krenula da Ukrajinu vrati u okrilje ruskog svijeta, rekao papa Franjo: “È stata dichiarata la terza guerra mondiale” - “Objavljen je treći svjetski rat”.

Prvo što sam u nedjelju učinio je da se izvinim velikom prijatelju, publicisti i bivšem turskom političaru i parlamentarcu Haluku Ozdagli. Prije dvadesetak godina smo se, ovdje u Sarajevu, gotovo kladili oko toga hoće li Izrael napasti Iran. Haluk je tvrdio da hoće, ako ne ubrzo pošto je Netanyahu ponovo postao njegov premijer, a ono za nekoliko mjeseci. Uporno sam odgovarao da neće nikada, bar dok sam ja živ, ni Izrael ni Amerika, jer je Iran nešto drugo nego što su Irak i druge arapske zemlje. Ovako mi ostaje da se upitam - ili ja predugo živim ili je svijet postao mnogo drukčiji.

Oboje je u pitanju. A jeste svijet krenuo prema kijametu kad njim mogu da vladaju suludi ljudi poput Donalda Trumpa, Benjamina Netanyahua ili Vladimira Putina.

Takvi političari ne samo da gaze sve međunarodne uzuse, norme i deklaracije o ljudskim pravima nego vode lične, personalne ratove, kakav je ovaj američko-izraelski protiv Irana. Netanyahu se uz pomoć proizraelskog jevrejskog lobija nametnuo Americi da je, bez znanja predsjednika Obame, govorio u Kongresu, tvrdeći da on upravlja politikom Sjedinjenih Država. Nije se znalo, kao što neko reče, ko je čiji instrument te politike. Sada se oteo i svome najvjernijem sponzoru Donaldu Trumpu. Gurnuo ga je u rat koji, ako ajatolah Hamenei ne prihvati kapitulaciju, a Trump nastavi ono što je obećao da će Iran zadesiti mnogo veća tragedija, može trajati ne danima ni mjesecima, nego godinama. Kao što su Amerikanci godinama ginuli i nisu mogli da se izvuku iz gliba vijetnamskih močvara, a zatim iz afganistanskih i iračkih pustinja. Ako je išta pozitivno bilo u Trumpovim obećanjima koja je ponavljao i kad je ponovo sjeo u Bijelu kuću, bilo je da neće voditi ratove, nego će zaustavljati postojeće. Zar se nije isto dogodilo Putinu koji je mislio da će slomiti Ukrajinu za nekoliko dana?

Američkog predsjednika će vjerovatno podržati glavni zapadni saveznici, kao što su podržali Netanyahua kad je prvi udario na Iran. Gotovo da je sramno bilo saopštenje sa Samita G7, grupe sedam vodećih zapadnih zemalja, da Izrael u čistoj agresiji kakvu je poveo, ima pravo da se brani. Kao što se i u Gazi brani. A sve to kao da će svijet, kako je tačno rekao jedan republikanski kongresmen braneći svog predsjednika, biti sigurniji ako se Iran spriječi da proizvede nuklearno naoružanje. Kao da je to jedini cilj rata protiv Irana.

Pravi cilj, i Netanyahuov i Tumpov, koji se skladno preklapa od pada dinastije Pahlavi 1979, jeste da se slomi iranski teokratski sistem. Za Izrael je nešto uži, regionalni, za SAD širi, a po Trumpu globalni. Izrael je u svojoj okupacijskoj i ekspanzionističkoj politici uspio ne samo da slomi otpor Palestinaca nego da destabilizira arapske zemlje koje su mu se suprotstavljale. Poslije okupacije palestinskih teritorija 1967. godine, to je činio po planu premijera Yigala Alona. A 1996. plan je preciziran u takozvanom Clean Break izvještaju koji su za Netanyahua sačinili vodeći američki proizraelski neokoni. Upravo su im Sirija, Irak i Iran bili glavne mete.

Znamo šta se sve narednih decenija događalo u Siriji i Iraku. Ostao mu je Iran kao posljednja egzistencijalna prijetnja. I nju je mislio Netanyahu da će ukloniti ovim ratom. A uzgred možda i razbiti zemlju, oslanjajući se na njenu etničku složenost. Kao što je Izrael pokušao u Iraku pomažući Kurde ili Druze u Siriji. Nadao se da će, kao što su pokušavali Englezi i sovjetski Rusi, da pobuni iranske Azere koji čine četvrtinu stanovništva. Pri tome mu je trebalo da priskoči u pomoć Azerbejdžan, s kojim je Izrael uspostavio tijesnu vojnu i sigurnosnu saradnju. Toliku da se azerbejdžanski predsjednik Alijev ovako hvalio: “Azerbejdžansko-izraelska saradnja je kao ledeni brijeg, 90 posto je pod vodom”.

Za Trumpa, kao i za sve njegove prethodnike od pobjede islamske revolucije, Iran je najveća prijetnja američkim interesima na Srednjem istoku. Iranska revolucija im je slomila jedan od dva stuba tih interesa između kojih su crpili energetske izvore svoje industrije. Trumpov plan, započet u prvom mandatu, da privoli saudijski dvor na priznanje Izraela, zaustavljen je ratom u Gazi, a opet je Iran postao najveća smetnja kao “nasilnik na Srednjem istoku”.

Svašta se može dogoditi narednih dana, ali za sada ni SAD ni Izrael nisu uspjeli u naumu za koji tvrde da im je glavni cilj napada na Iran. Predostrožnost kao pravo da to učini, Trump je pogrešno protumačio iz američkog Ustava da bi zaobišao Kongres. A Netanyahuov argument, u stvari opsesiju iranskom atomskom bombom kao prijetnjom opstanku samog Izraela koji je nametnuo zapadnom svijetu, ne pali kod razumnih ljudi koji nisu opčinjeni tvrdnjom da Izrael treba braniti silom, kao navodno jedinu demokratiju na Srednjem istoku. Pa je integrisati u zapadnu civilizaciju i društvo. Čak ga primajući i u Evropsku uniju prije balkanskih zemalja.

Ne, nisu još prodrli ni onim MOP bombama tako duboko da bi Trump mogao tvrditi da su sva tri nuklearna postrojenja “potpuno uništena”. BBC javlja da je dubina na kojoj je u brdima kod Koma ukopano postrojenje Fordow veća nego tunel ispod La Manchea. Prolazeći prije desetak godina pored diskretnog, dobro štićenog ulaza u postrojenja Naatanz kako bih svratio s glavnog puta iz Teherana za Isfahan i vidio selo Abijane u kojem se još živi kao u predislamsko doba, vozač je govorio kako samo Bog zna koliko su duboko dolje smještene sprave i materijali. Nije znao reći kako se radi o centrifugama za obogaćivanje urana. Kažu da uranijum treba obogatiti do devedeset posto da bi se mogla proizvesti nuklearna bomba. A iranski pregovarači koji su u Omanu čekali Amerikance da bi obnovili nuklearni sporazum koji je Trump poništio u prvom mandatu, bili su spremni da se vrate na obavezu obogaćivanja do samo 3,6, kako je stajalo u tom sporazumu, jednom od najvažnijih skopljenih poslije Drugog svjetskog rata. Vratili su se u Teheran kad ga je napao Izrael.

Nakon što je Trump u martu naredio da se otvori oko dvije hiljade tajnih dokumenata o ubistvu predsjednika Kennedija, oživljena je sumnja da je u njegovoj likvidaciji upetljan i izeaelski Mosad. Ovih dana sam dobijao izjavu predsjednika Kennedyja u kojoj kaže: “Jednog dana, kad nas odavno ne bude, sjećat ćete me se i reći trebali smo zaustaviti nuklearni program Izraela...” Ne vjerujem da je baš tako govorio, kao što i tvrdnja o tome da su u atentatu učestvovali Mosad i CIA više spada u teorije zavjere. Ali ima logike u povezivanju tih događaja, jer je malo prije nego što je Kennedy ubijen, po drugi put tražio od premijera Ben-Guriona da mu kaže da li Izrael zaista radi na proizvodnji atomske bombe. Kad mu je predavao dužnost, Dwight Eisenhower je Kennedyja upozorio da Izrael na tome radi u strogoj tajnosti. O tome je pisano brdo materijala, a u analizi Wilson Centra se navodi izjava jednog Kennedyjevog saradnika kako mu je ta podzemna Dimona, u kojoj su se uskoro počele slagati atomske bombe, bila noćna mora.

Meni se, pored svega što sam znao o strategiji Izraela da samo širenjem i destabilizacijom arapskih zemalja može osigurati svoju budućnost, upravo ovih nekoliko dana javlja pomisao da je takvu strategiju trebalo obezbijediti atomskim naoružanjem, pa je samo nekoliko godina nakon Kennedyjevog ubistva došlo do rata 1967. u kojem je Izrael okupirao većinu teritorija koje su rezolucijom UN-a bile namijenjene palestinskoj državi. Tako je krenula okupacija, pa naseljavanje, pa aparthejd, do genocida u Gazi. Zauzvrat, za neizazvan napad ovih proteklih dana, Iran nije mogao da se nosi sa superiornom avijacijom i tehnologijom, ali jeste unutar Izraela načinio toliko razaranja i posijao straha među stanovnike što nijedna arapska zemlja nije učinila otkako je krenuo rat protiv njegovog proglašenja u maju 1948.

Na kraju, da se vratim mom prijatelju Haluku Ozdalgi, uzgred unuku Sarajke Hatibe Handžić koja je kao djevojčica emigrirala u Tursku nakon aneksije Bosne. Javlja mi iz Stockholma da se i tamo brinu u kakav haos Trump može odvesti svijet ratom protiv Irana. Ne baš tako sigurno kao što je prije dvadesetak godina tvrdio da će se ovako dogoditi Iranu, ali strahuje da bi, na tragu onih riječi pape Franje, Rusija mogla već tokom ljeta napasti Švedsku. A drugi prijatelj Ebtehadž Nevaji, doktor ortodont, ali i predsjednik Udruženja hrvatsko-iranskog prijateljstva Irandustan i autor antologije perzijske poezije, pa još i bosanski zet, koga pitam kako su njegove sestre i brat u Isfahanu, javlja mi iz Zagreba da su dobro, na sigurnom, pošto su pogođena nuklearna postrojenja izvan gradova. Ali dodaje, kao i uvijek: “Iran je Iran, proći će šta se god dogodilo i opstaće kao što je postojao dvije i po tisuće godina”. Dodao bih samo još voditelja vijesti na iranskoj državnoj televiziji koji je rekao: “Gospodine Trump, vi ste to započeli, a mi ćemo to okončati”.