Ili si papak ili si raja
Treba biti dovoljno veliki čovjek da dobra djela radiš u tišini i da se za to sazna tek nakon tvoje smrti. Takav je bio Halid Bešlić. Pokazali su koliko je bio voljen i cijenjen posljednjih dana i njegova porodica, prijatelji, saradnici, kolege, oni koji su ga poznavali, ali i oni koji nisu.
Ipak, nažalost, uvijek i u teškim trenucima za nekoga postoje ljudi koji žele izaći na pozornicu pokušavajući privući masu i prikupiti sebi poene. Neki koji žude za dominacijom. Neki koji su nagriženi kompleksima pa im smeta i kada sunce jače grije. Uvijek mi je smetalo kada neko uporno ponavlja gdje je rođen i ističe to kao nešto od velike važnosti. Prijatelju moj, možeš biti iz Pariza, a da si smeće od čovjeka. A vidjeli smo takvih posljednjih dana. Ako ti je jedina vrijednost u životu da kažeš odakle si, onda je to već slučaj za psihijatra.
Sarajevo je uvijek bilo grad svih dobrih ljudi. U Sarajevu su se ljudi oduvijek dijelili na raju i papke. Ko zna o čemu govorim dobro je, ko ne zna ne treba ni da zna jer takvima je to suvišno objašnjavati. Mnogi koji žive i rade u Sarajevu nisu po rođenju Sarajlije, ali su tu napravili svoje karijere, izgradili živote i prihvaćeni su kao najrođeniji. Sarajevo voli takve ljude. Ima i onih koji su po rođenju Sarajalije, ali su najveći odmetnici i otpad ovog grada. Oni žive izvan Sarajeva i nadaju se da će mu nekada moći doći u posjetu, ali teško to ide...
Sarajlija nije mjesto rođenja. Sarajlija je dobar čovjek, veliki čovjek, dobar za svoju porodicu, komšije, prijatelje, znane i neznane. Sarajevo ne trpi svakoga i to pokazuje na svoj način. Ovdje nema zvijezda, uzdizanja, napuhavanja i pametovanja. Kada dođe vrijeme za to, Sarajevo će pravim ljudima zahvaliti, dati im što ih sljeduje i ispratiti na pravi način kako je to urađeno i nakon što smo izgubili našeg velikog Halida.
Komemoracija ovom čovjeku, humanitarcu, nije bila mjesto da bi se pojedinci uzdizali i promovirali sebe. To je bilo mjesto gdje će oni koji su mu bili najbliži kazati pokoju riječ, ispričati anegdotu i porodici izraziti saučešće. Treba mnogo puta u životu prošetati čaršijom da bi pojedini to shvatili i ne, nije se dovoljno jednom napiti vode kod Begove džamije ili Sebilja da bi to barem djelimično postalo jasno.
Ovdje te ljudi ili vole ili ne vole. Ovdje ima ljudi koji rade tiho, iz sjene i sve bude dobro. Takvi ne talasaju da rade neko dobro. Oni šute i rade. A galamdžija je uvijek bilo i biće. Ko se sjetio prvi da nešto uradi, nije bitno. Bitno je da je urađeno i da je sve dobro prošlo. Jedan čovjek ne može ništa sam, stoga sam sigurna da iza svega organiziranog, u ovom slučaju za Halidov ispraćaj, stoji veliki broj ljudi koji su danonoćno radili kao mravi, a da nisu uzdahnuli ili ne daj Bože spočitavali kako oni to rade.
Kada je umro Halid Bešlić, prvo što sam pomislila je - sada treba snimiti film o njemu. Ko bi za to bio bolji od našeg Pjera Žalice. Pa eto prilike barem za razmisliti...
Nemojmo dozvoliti da pljujemo jedni na druge, izdižemo sebe da bismo druge ponizili, jer promatraju nas sa svih strana. Smiju se i šute. Nikada niko Halida neće zamijeniti. Jedan je on bio i proći će sigurno još mnogo vremena da se rodi sličan njemu. Nama ostaje da se sjećamo neponovljivog Halida, njegove dobrote i dobre pjesme. Dok žive oni koji ga vole živjet će i on.