Igrokazi zlokobnog klovna

U ovim danima kad ptice pjevice sa svojih krila i kljunova stresaju posljednje ostatke zime, očekujući dolazak svojih južnih srodnika kako bi glasno zapjevale, mi ulazimo u zenit ledenog doba političke krize, kojoj se, ako je suditi prema raspoloživim informacijama, još ne nazire nikakav jasan rasplet, ali se pjevaju borbene i udara glasno u sve raspoložive talambase. Drugim riječima, nije izvjesno kad i kako će nas ponovo sunce ogrijati, ako nas je uopšte nekad i grijalo, trenutno su tamni, olovno teški oblaci tu iznad nas. Prošli smo onu inicijalnu nepogodu, nekako smo je pretrpjeli i izdržali, i već se polako navikavamo na okolnosti potpuno neurasteničnih borbi u areni države i njenih odmetnika.

Mnogo toga je započeto i otkotrljano, i sada u potpuno fanatičnoj jurnjavi iz dana u dan klizi ka nizinama ili provalijama za koje nismo sigurni koliko zaista jesu duboke. Karte se otvaraju, iskušavaju se različiti scenariji, propituje se do granica paroksizma koliko ovo naše bure baruta može podnijeti tereta, prije nego se povuku odlučniji i direktniji potezi.

Doima se, pak, još uvijek da niko od aktera, ma koliko to tvrdili, nije spreman poduzeti one korake koji će presjeći Gordijev čvor i otvoriti Pandorinu kutiju pustivši na površinu sve one godinama potiskivane demone i prikaze etnonacionalizma. Ali to još ne znači da ne postoji mračni poriv, samo ako okolnosti budu dopustile, da se ode i korak dalje, da se u potpunosti uđe u razdoblje mraka. Za sada, postoji kakva-takva racionalnost, jer ukoliko se krene u drugačijem pravcu, stvari bi mogle postati preskupe, onoliko koliko mi nismo u stanju da platimo i podnesemo. Da bi se došlo do konačnog rješenja, mora se održati hladna glava, svaki brzopleti pokušaj raspleta, svaki pritisak, mogao bi biti zlokobna najava finala koje bi nas sve moglo razoriti. Otuda, svako gašenje požara benzinom maksimalističkih želja jeste u direktnoj suprotnosti sa budućnosti ove zemlje. Sada, više nego ikad, jeste važno prebrojati one aktere i one snage koji su u stanju razlučiti samoubilačku avanturu od onoga što jeste faktičko stanje stvari, odnosno potreba za suzdržavanjem i mudrošću.

Ako pogledamo na koji način se u javnom prostoru razgovara o svemu što nam se trenutno događa, ohrabruje činjenica da postoji cijeli niz onih pojedinaca i grupa koje nisu pristale da igraju na muziku koju svira gubernator iz Laktaša. I tu leži ključna stvar, njega treba pustiti da se razbije o zid koji je sam tako fanatično gradio, opasavao ga bodljikavom žicom i prezirom na sve što predstavlja državu ma kakva ona bila. Odnosno, treba ga vještim koordiniranjem usmjeravati, kako nakon tog udara ne bi postojala mogućnost da se oporavi i dobije novu priliku da svojim kabadahijskim manevrima iznova ovlada.

Sklon sam stoga vjerovanju da je Bosna i Hercegovina, ma kakve kontradikcije u sebi imala, jedinstven i nerazrušiv kulturni i društveni prostor. Možda jesmo osakaćeni i poraženi u mnogo čemu, ali nedvojbeno je da ova zemlja još ima potencijal da bude ona u kojoj bi čovjek poželio da živi, za koju bi htio da se zalaže, da joj da još jednu šansu, otvori mogućnost da se oporavi. Veliki je posao pred nama ako jednom konačno odlučimo krenuti ka budućnosti koja će garantovati mirnije vode. Na tom putu, jasno je, nije jedini problem laktaški gubernator, nužno je suprotstaviti se i svim drugim destruktivnim elementima, tražiti radikalnu promjenu paradigme, dokazati da imamo snage kao zajednica prevazići svaku razliku i doći do one tačke koja nas upućuje jedne na druge. Koja je ujediniteljska misija zarad onih što poslije nas ovdje trebaju doći.

Na svašta jesmo navikli u posljednje tri decenije, tako da se na prvu doima da se ne dešava ništa vanredno, mi smo u permanentnom pretakanju iz mučnog u još mučnije, bez ikakve ideje kako iz toga izaći, kako uspostaviti bilo kakav razuman kontinuitet. Ono što se trenutno dešava u svom ludilu izgleda kao niskobudžetna horor-priča, sa elementima šizofrenije. Na nama je da li želimo pokazati drugo svoje lice, da li možemo skupiti snagu da gradimo društvo koje će egzistirati u nekom drugom žanru. Bar da dobacimo do trilera sa naznakama romantične drame. Znam da to nije ni lako ni jednostavno, ali ako sada propustimo tu šansu, pitanje je da li ćemo ikad više imati priliku da budemo reditelji svog života. Neko bi rekao da ništa ne ovisi samo o nama, ali uvijek, zapravo, ovisi samo o nama, ma koliko se okolnosti činile teškim i nerazmrsivim. Treba se usuditi i vjerovati.