Igre gladi

Glad je službeno proglašena u Gazi, sukus je izvještaja Međunarodnog sistema za klasifikaciju prehrambene sigurnosti (IPS), koji klasificira glad u mnogim svjetskim trusnim područjima kroz faze: ako je faza 1 vezana za minimalnu prehrambenu nesigurnost u kojemu kućanstva uspijevaju zadovoljiti osnovne prehrambene potrebe, onda faza 5 označava ekstremno stanje i gotovo potpuni gubitak pristupa hrani. IPC je organizacija koja mjeri hranidbeni rizik, kao alat nastao je u Somaliji 2004. godine, kolektivno je razvijen od Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) s ciljem ujednačene procjene prehrambene nesigurnosti.

Do sada su pet puta analizirali prehrambenu nesigurnosti u Pojasu Gaze, a njihov zadnji izvještaj, baziran na recentnom terenskom izvještaju provedenom od 1. lipnja do 15. kolovoza, pokazuje obim katastrofe u Gazi. Čitav Pojas Gaze i sve njegove administrativne jedinice izložene su katastrofalnoj razini prehrambene nesigurnosti. Jednostavnije rečeno, populacija Gaze izložena je osmišljenom brutalnom izgladnjivanju. Budući da je vizualni element uvijek onaj najupečatljiviji, kada gledamo slike iz gotovo potpuno sravnjene Gaze, svjesni smo da je gotovo čitava infrastruktura uništena.

Ako ovu destrukciju stavimo u kontekst proizvodnje hrane, izvještaj IPC-a dokumentira kako se u Gazi došlo do gladi katastrofalnih razmjera. Ako je nekada ribarstvo bila jedna od karakterističnih djelatnosti Gaze, sada je ona pod restrikcijama i gotovo u potpunosti onemogućena. U kontekstu poljoprivrede, samo je 26% ovaca preživjelo ratovanje. Koze su bile nešto bolje sreće pa je preživjelo njih oko 34%. Goveda su desetkovana pa ih je preživjelo samo 3,4%, a peradi se reducirala na 1,4% prijeratne statistike. Uništavani su solarni paneli, vodene pumpe – konstitutivni elementi malih obiteljskih gospodarstava – koji su bili preduvjet proizvodnje hrane.

Kada u ovu prehrambenu jednadžbu dodamo činjenicu da je Gaza pod opsadom, da je humanitarna pomoć nedovoljna, međunarodna zajednica inertna, a vojna djelovanja Izraela nemilosrdna, lako možemo zaključiti da je stanje katastrofalne gladi nužna posljedice političkog i vojnog djelovanja Netanyahuovog režima.

Izgladnjivanje civilne populacije, povijest pokazuje, čest je pratitelj ratnih sukoba. Masovno izgladnjivanje civilnih populacije, tragedija je u pet činova, kako ističe Alex de Wall u knjizi “Masovno izgladnjivanje. Povijest i budućnost gladi”. Prvi čin te nehumane drame dogodio se za vrijeme europskog kolonijalizma, u kojemu su lokalne populacije intencionalno izgladnjivane u svrhu političkih i vojnih ciljeva. Smatra se da su te nehumane kampanje dovele do nejednakog razvoja suvremenih društava i da su dominantno utjecale na nastanak onoga što nazivamo nerazvijeni treći svijet.

Druga faza je vezana za ratne događaje u periodu velikih svjetskih ratova (od 1914. do 1950). Glad se tada koristila kao oružje u Europi i Aziji, a najbrutalniji, kvalitativno gledano, iako je svako izgladnjivanje duboko tragičan čin, dogodilo se u Nacističkoj Njemačkoj, zatim Holodomor u današnjoj Ukrajini. Treći čin drame gladi je vezan za nove postkolonijalne odnose u svijetu, od 1950, dok su noviji oblici vezani za Afriku, čije razne zemlje još od osamdesetih gotovo u kontinuitetu susreću glad.

Glad se opet vratila na vojnu i političku pozornicu, te ako samo površno podsjetimo na porazne statistike – 67 zemalja (uz Pojas Gaze, tu su Južni Sudan, Haiti, Mali) je najizloženije gladi, ukupno 315 milijuna ljudi se suočava s nekim od oblika akutne gladi, dok se nešto manje od dva milijuna ljudi nalazi u fazi katastrofalne gladi – što ukazuje da ratovi koji su lokalizirani, ali koji ne završavaju, rast ksenofobije, identitetske i političke netrpeljivosti dovode do produženih humanitarnih kriza, koje su nerješive, ističe De Wall. Glad je iz ove perspektive samo nastavak militantnih politika drugim, brutalnijim sredstvima, nauštrb najosjetljivije, civilne populacije.

Koliki je prehrambeni kontrast između razvijenih zemalja, koje su po definiciji stabilnih društveno-političkih postavki i onih fragilnih, izloženih brutalizaciji ovog ili onog tipa, najbolje svjedoče naši prehrambeni, kulinarski, nutritivni i povezani psihofizički običaji. Talijanski psiholog Umberto Galimberti često analizira prehrambene poremećaje koji se pojavljuju na razvijenom Zapadu stavljajući ih u kontekst suvremenih bolesti tijela, ali i duha.

Tako su naša potrošačka društva generirala bolesti poput anoreksije i bulimije – tragične bolesti koje dodiruju i duh i tijelo, dok je na drugom mjestu Galimberti problematizirao suvremeno shvaćanje “jedem, dakle, postojim”. Hrana, ono što unosimo u sebe, određuje nas. Hrana je postala jedna od glavnih opcija potrošačkog mentaliteta: dijapazon od junk-fooda prema super namirnicama – kapitalizam je prilagodio izbore za sve - iznimne nutritivne vrijednosti, obilježavaju naše prehrambene kategorije. Bavimo se kalorijskim deficitom, višesatnim postom, koristimo suplementaciju, a hranidbene igre nas ponekad zabavljaju, ponekad muče.

Dok se razvijeni dio svijeta bavi ovim trivijalnostima – naravno, iz osobne perspektive radi se o potpuno razumnim opcijama – veliki dio svijeta živi na rubu gladi, a kako je izvješće IPC-a navelo, najdramatičnija glad je vezana za Pojas Gaze, koji je već godinama izložen svakoj onoj formi nesigurnosti (ljudska sigurnosti ili životi, infrastrukturna) pa i onoj prehrambenoj. Jedno je sigurno, a primjer Gaze nam govori o tome: glad nije splet nesretnih okolnosti, već posljedica sustavne destrukcija koja je osmišljena u političkim i vojnim laboratorijima. Glad u Gazi tragična je, ali je samo logična posljedica vojnih opcija Netanyahuovog režima, pred kojom svijet većinom zatvara oči.