Idemo dalje!
Sudjelujući u razgovoru pred publikom kazališta u Krakowu na temu “Nakon ratova”, shvatio sam kako mi je teško odgovarati na direktna pitanja o ratu, jer, jednostavno, takva pitanja mi niko ne postavlja u Bosni i Hercegovini. A možda i zbog toga jer sam već bezbroj puta pisao u novinskim i književnim tekstovima o ratu (biva, potrošio sam tu priču) i jer sam i sam prezasićen tom temom, a možda i zato što kod nas to nikad nije ni bila popularna tema na pravi način. Ne mogu se sjetiti da je ikad bila neka tribina na ovu temu. Da li smo se mi ikad sami bavili svojim ratom, njegovim prikazom u književnosti? Na filmu, u pozorištu?
Možda se i to desilo, jer čovjek je sklon zaboravu, tako nam um funkcioniše. Šta god je tačan odgovor i dalje mislim da nikad nije upriličen događaj na kome bi mi, preživitelji, pričali o svojim iskustvima, taman da se radi o ljudima raznih profila. Zamislite nakav Ted Talk gdje vas neko smara svojim traumama, pa ko bi to došao slušati i gledati kada je svakom pun kufer vlastitih trauma. Ovo društvo je toliko u grču, iz prostog razloga jer u cjelosti djeluje određeno blažim ili jačim oblicima PTSP-a, a postoji i transgeneracijski prijenos traume, pa djeca rođena nakon rata sada baštine traume svojih roditelja. Rat je oblikovao cijele generacije mladih ljudi a da toga oni nisu ni svjesni, kao ni njihovi roditelji, ni psiholozi, ni niko.
Zanimljivo bi bilo pričati na temu zašto je rat tabu u ovdašnjem društvu? Znam milion odgovora, ali ne znam i onaj jedan, definitivan, temeljan.
Kada vidim zgrčena i natmurena lica ljudi u Sarajevu, na ulici, u tramvaju, lica zalijepljena za stakla pretrpanog busa i trolejbusa, znam zašto su facijalne ekspresije takve kakve jesu. Imam odgovor na to o čemu ljudi s takvim licima nikad ne razmišljaju, ili ako razmišljaju onda nisu u stanju da artikulišu te misli. Život ih dovoljno proganja, taman da imaju vremena da bistre teme iz daleke ili nedaleke prošlosti. A opet, nama je ustav napravljen u sjevernoameričkoj vojnoj bazi, kako da naše društvo ikad i postane normalno? Naš ustav je, ustvari, mirovni ugovor sklepan u vojnoj bazi. Može li tu ikad biti sreće? Treba pogledati lica ljudi u Sarajevu početkom jeseni ili tokom zime, da bi se dobio pravi odgovor.
Trideset godina živimo kraj rata koji se desio mirovnim ugovorom iz sjevernoameričke vojne baze. Naš mir je napravljen neprirodno, nasilno, on je upao nogom u naše živote. A to je zbog toga što je agresor nagrađen poklonom veličine pola države. Počinio si genocid i nagrađen si teritorijalnim poklonom, dok si u stvarnosti trebao biti potučen do koljena, tek tada bi mir mogao doći na prirodan način. Pa opet smo pristali da vjerujemo u međunarodno pravo i zakon, jer je sud u Haagu počeo da radi svoj posao. Zločinci su bivali kažnjavani. Naš mir je nekako sporo ulazio u pore društva, koje je bilo u stvarnim i metafizičkim ruševinama. Kako da izliječiš jedno društvo kada nije bilo državne strategije za suočavanje s traumama rata. Tako je rat postao privatni “teret” svakog građanina i građanke ove zemlje. On je još privatni teret, jaram na vratu koji je nemoguće skinuti dok god nacionalizam postoji kao ustavni garant opstanka ovdašnjih naroda.
Gledajući globalnu situaciju, cijeli svijet je konačno pokleknuo pod našim virusom balkanizacije, kako su nas orijentalistički i iz pozicije bijelih kolonizatora označili ljudi koji imaju moć. Zapad se trese pod našim virusom, ali to je sada njihov problem, možemo se i mi njima smijati kako su se oni nekad nama. Činjenica kaže da je veća sloboda govora u jadnoj Bosni nego u UK-u ili Njemačkoj. To je apsolutna i neoboriva činjenica. Bosna je prostor slobode i pozitivna utopija za cijeli “uljuđeni” Zapad, čak i ovakva uništena nepravednim završetkom rata, ugovorom iz vojne baze i nacionalizmom koji je zagarantovan ustavom.
Naš rat je, čini se, dobro ostario (mada uvijek može oživjeti kao vampir), u smislu da nas je naučio stvarima koje ljudi na Zapadu tek trebaju iskusiti. U Poljskoj strah od rata i ruske invazije je prisutan i realan. Živio sam u Njemačkoj kada je histerija zbog straha od nestanka plina za grijanje bila opipljiva, naravno, opet zbog Rusije.
Nama se to sve već desilo. Preživjeli smo. Ukoliko nestane struje zapalićemo svijeće. Gadno je kad nestane vode, ali i to ćemo preživjeti. Sve se može preživjeti i zaobići, samo je sjećanje na rat zabranjeno i nepopularno. Naš rat spada u frazu “nije se desilo”. Tako o njemu razmišljaju oni koji su ga preživjeli, ne svi, ali mnogi. I to je razumljivo, jer se kod nas takve stvari kriju kao zmija noge. Nemoj o životu, nemoj o smrti pričati, nemoj o ratu, nemoj o nasilju u porodici, nemoj o femicidu, nemoj o samoubistvima ratnih veterana, nemoj o siromaštvu i neimaštini. Kao da to sve nije međusobno povezano.
Ne talasaj, samo svijetla obraza požuri naprijed. “Idemo dalje!”, kako kažu političari amateri na socijalnim mrežama. Idemo dalje, evo već trideset godina, a nismo makli s mjesta.