I talibani plaču
Serija razornih potresa pogodila je Afganistan u noći 31. kolovoza 2025, neposredno prije ponoći. Šest međusobno povezanih potresa čija je najveća magnituda dosegla 6.0 po Richterovoj ljestvici, s epicentrom na jugoistoku zemlje, gotovo potpuno izoliranom području, najnoviji je podsjetnik svekolike tragike suvremenog Afganistana. Seizmolozi će potres klasificirati kao plitak – hipocentar ili žarište potresa se nalazi u relativno neposrednoj blizini zemljine površine, na nekih 8 km – ali razornih posljedica: izolirani teritorij, s primitivnom infrastrukturom i ljudskim domovima građenim većinom od kamena i gline, sasvim očekivano, nije uspio izdržati udar prirode. Ionako loša infrastruktura je demolirana, čitava sela su gotovo potpuno poništena, a ljudske žrtve je nemoguće čak i samo prebrojati usljed institucionalnih i tehničkih nedostataka talibanskog režima. Glavni glasnogovornik Islamskog Emirata Afganistana Mujahid Zabihullah, koji vodi stratešku talibansku komunikaciju još od 2008. – istraživački serijali su isprva pokazivali da se više osoba krije iza tog imena, ali od 2021. godine, kada je održao prvu pres-konferenciju u Kabulu, identitet mu je službeno potvrđen – rekao je da je broj mrtvih 1.411, ozlijeđenih 3.124, a uništenih domova 5.412. Ovi brojevi su samo okvirni i ne podudaraju se s podacima raznih agencija UN-a – njihove kalkulacije su nešto manje, uz napomenu da su nepotpune, ali svjedoče o afganistanskoj kataklizmi. Kako odmiče vrijeme od razornog potresa, broj žrtava raste i, iako još nije konačan, već je prešao prag od 2.200 umrlih.
Glasnogovornik Zabihullah je više od funkcije koju obnaša i predstavlja javno lice talibanskog režima još od prve pres-konferencija nakon povratka talibana na vlast u kolovozu 2021. Već tada je Zabihullah, na krilima slobode, spominjao buduća partnerstva s međunarodnim partnerima, ženama je obećao potpuna prava, ali unutar talibanske interpretacije islama. Kritizirao je sve prethodne uprave Afganistana i pripadajuće vlade riječima kako nisu donijele sigurnost i prosperitet. No, poprilično predvidljivo, niti novi talibanski režim, koji je rebrandiran i prešutno prihvatljiv međunarodnoj zajednici, nije uspio donijeti ljudsku sigurnost svojim građanima. Na primjeru prirodnih katastrofa, a i onih induciranih, poput gladi i humanitarne krize, koja je pratitelj suvremenog Afganistana, najlakše je detektirati potkapacitiranost talibana za ozbiljno upravljanje državom.
Afganistan je u periodu otkad su talibani ponovno preuzeli vlast, 2021. godine, zabilježio oko 200 potresa čija je magnituda prelazila 4, dok su potresi u provincijama Paktika i Herat, 2022. i 2023. godine, generirali najviši broj žrtava. Afganistan je jedna od seizmički najranjivijih zemalja na svijetu zbog prirodnih razloga, tektonskih zona i potpuno neadekvatne infrastrukture. Ako se prirodne datosti već ne mogu promijeniti, onda bi zadaća svake vlasti bila da osnaži kritičku infrastrukturu kako bi se posljedice prirodnih nedaća umanjile.
Poštenja radi, potrebno je istaknuti da svi politički eksperimenti u Afganistanu, počevši od sovjetske okupacije, talibanskih devedesetih godina, te novog milenija pod američkom upravom, nisu baš imali za cilj ojačati niti ljudsku sigurnost, a niti infrastrukturu. Stoga nije nimalo čudna činjenica da je 2021. godine BDP per capita iznosio svega 500 $, što je Afganistan svrstavalo u najsiromašnije zemlje svijeta. Ekonomske realnosti su dodatno deteriorirale, pa je 2023. godine prosječan Afganistanac po glavi ostvarivao oko 1 $ dnevno ili 378 $ godišnje. Broj interno raseljenih Afganistanaca je premašio 3 milijuna, a preko 2 milijuna ih ima status izbjeglica u susjednim državama, Pakistanu i Iranu. Čak i konzervativnije statistike, primjerice recentni izvještaj UNICEF-a, govore o brojci od 3,5 milijuna pothranjene djece, a deseci milijuna ljudi žive na rubu gladi ili u jednoj od akutnih faza prehrambene nesigurnosti. Afganistan je prethodno pogodila i suša koja je utjecala na živote gotovo 20 milijuna ljudi. Nevolje se nisu tu zaustavile: periodično su se događale poplave, stvarala su se klizišta, lavine i ekstremni temperaturni valovi.
Talibani su, istina, pokušali modernizirati čitavu infrastrukturu Afganistana: pokrenuli su cestovnu izgradnju i reparaciju, stabilizirali valutu, centralizirali naplatu poreza, čak su se posvetili i digitalizaciji. No, njihovu upravu nećemo pamtiti po tome, već po bizarnim pravnim rješenjima te opsesivnom i manijakalnom bavljenju ženskim pitanjem: limitirali su ženama pristup javnoj sferi, obrazovanju, poslu, kroz seriju karikaturalnih i apsurdnih zakona, pravilnika i propisa. Dok im je čitava društvena infrastruktura uništena, talibani su ipak našli višak vremena za reguliranje ženskog dresscoda, normiranje načina na koji žena može putovati. Posvetili su se građevinskim rabotama, pa su javne prostore pregrađivali kako bi fizički odijelili muški od ženskog prostora. Iz javne službe žene su defenestrirane s ponekim izuzetkom u zdravstvenoj skrbi. I danas, kada potreba zbrinjavanja povrijeđenih nakon potresa iziskuje dodatnu radnu snagu, osjeti se manjak žena u zdravstvenom sektoru, potvrđujući i time kako talibanski režim ne posjeduje kapacitet da odgovori na krizu. Dok su se ideološki borili protiv Zapada, što je s obzirom na recentnu povijest Afganistana dijelom i razumljivo, zanemarili su većinu znanstvenih i civilizacijskih tekovina, učinivši svoje građane ekstremno ranjivima na prirodne nepogode. Baveći se trivijalnostima i nasilno uvodeći bizarnosti u već ranjeno afganistansko društvo, promaklo im je baviti se bitnim stvarima za živote vlastitih građana. Iako su nesvjesni vlastitih strukturalnih grijeha, i talibani plaču za izgubljenim životima očekujući međunarodnu pomoć bez koje ta napaćena zemlje doslovno ne može preživjeti.