Hoće li Sirija preživjeti?

Autoritarnost kao sudbina. Nakon trijumfalnog osvajanja vlasti u Siriji tek počinju brige. Zanos se polahko stišava, a nevolje i problemi ponovo izbijaju na površinu. Ovoga puta oni su teži nego za svih godina nezavisnosti koju je ova zemlja stekla 1946. od Francuske. Poslije toga doživjela je 23 državna udara i “revolucije”, nakon kojih su se smjenjivale razne ličnosti među kojima su oficiri Husni al-Za’im, Sami Hinawi i Adib Shishakli i sva trojica su izgubili glavu u otimačinama vlasti kasnih 1940. godina prošlog vijeka. Nakon toga kormilo države je preuzeo Hashim al-Atassi, pa Shukri al-Quwatli, koji će spojiti Siriju s Egiptom 1958. kako bi nastala Ujedinjena Arapska Republika sa Nasserom na čelu. Nazim al-Kudsi će 1961. postati “grobar” UAR-a, a u puču 1963. vlast su preuzeli basisiti (BAAS, Arapska socijalistička partija) sa Aminom al-Hafezom. Vojno krilo BAAS-a (Ba’ath) pokrenulo je 1966. još jedan dvorski udar, kada je odstranjena stara garda koju su predvodili Michel Aflaq i Salah al-Din al-Bitar, što je rezultiralo raskolom unutar Ba’athističkog pokreta: jedni su bili pod egidom Sirijaca, a drugi pod dominacijom Iraka. Nakon četiri godine vlasti predsjednik Nureddin al-Atassi morao je kormilo predati drugom članu BAAS-a, generalu Hafezu al-Assadu. Vladavina ovog alavita (šiitska sekta) trajala je bezmalo 30 godina i bila u znaku represije i čvrste ruke. Sa njegovim sinom Basharom završit će se era BAAS partije, vjerovatno nasilnim uklanjanjem iz života Sirije. Ova partija je samo na papiru promicala progresivne ideološke stavove, ali se u realnom životu pretvorila u oruđe nedemokratske Assadove kamarile.

Poligon svjetskih sila. Postavlja se logično pitanje, šta poslije Assada u uslovima velikih podjela sirijskog društva koje je više od 50 godina živjelo u represiji i zbog koje su milioni ljudi morali napustiti svoje domove, a da ne pričam o hiljadama ubijenih. U život ove zemlje su se upetljale Rusija i SAD, obje sa realnim vojnim snagama na tuđoj zemlji. Moskva je na “poziv” Assada, a s ciljem “borbe protiv terorista ISIL-a” stacionirala vojne snage u Latakiji (vazdušna baza Khmeimim i luka Taurus). Assadu su ruske snage bile potrebne zbog spasavanje sopstvene vlasti, a Washington je “ušetao” u Siriju ne pitajući diktatora za dozvolu. Na sjeveroistoku zemlje pozicionirao je 900 vojnika zbog ISIL-a (ISIS), koji je frontalno pobijeđen, ali još uvijek predstavlja opasnost za globalni poredak. Ne treba zanemariti ni ulogu Turske, koja je u ratu sa Kurdima protiv Sirijskih demokratskih snaga, koalicije raznih grupa predvođenih Jedinicama narodne zaštite (YPG). Kurde je Ankara “zabranila”, jer ih vidi kao nastavak zabranjene Kurdistanske radničke stranke (PKK) koja je u Siriji pod američkom “zaštitom”. PKK ratuje sa turskom državom već dugi niz godina. Turci, pak, finansiraju Sirijsku nacionalnu armiju, koaliciju više različitih grupa koje imaju antikurdski program. U ovom galimatijasu čini se da su Turci na kratke staze najbolje prošli, a predsjednik Erdoğan je otklonio sve dileme rekavši u brk Blinkenu da će Turska preduzeti “preventivne mjere u Siriji za svoju nacionalnu bezbjednost protiv svih organizacija koje smatra terorističkim”. Poseban problem bliskoistočnog rebusa predstavlja Izrael koji je uz razumijevanje SAD-a iskoristio postojeću situaciju, jer se armija Sirije raspala i više nema realne snage koja bi bila kadra da brani zemlju. Zato se IDF lako ušetao u demilitariziranu zonu unutar Sirije (napuštenu od sirijske vojska), uključujući strategijski važnu planinu Hermon. Sada Izraelci gledaju Damask na dlanu, jer ga vide sa 20 kilometara, pa ne bi iznenadilo ako krenu prema sirijskoj prijestolnici...

Iran gubitnik, Izrael dobitnik. Nesumnjivo, cionistička država je u sirijskim događajima na dobitku. Nakon sloma sirijske vojske, Izrael je počeo bombardirati protivničke aerodrome i kasarne pod izgovorom da želi preduprijediti buduće nasrtaje iz pravca Sirije. Assadova armija koju su Rusi i Iranaci pustili niz vodu, raspala se kao kula od karata. Potpunu nemoć iskazao je njihov ideološki saveznik Iran. Poslije oktobarskog napada Izraela po ciljevima u Iranu isključio sam na ovim stranicama vojni odgovor Teherana i nagovijestio da Revolucionarna garda nema snagu za učinkovito uzvraćanje. Zasada se još ne zna uloga Izraela u sirijskim dešavanjima, ali sve se uklapa u planove da definitivno dotuku ranjenog protivnika. Gubitkom proiranske Sirije prekida se kopnena veza za prometovanje oružja preko Iraka i Libana. U svojim planovima Izraelci su željeli prekinuti ovu transverzalu i tako odsjeći Hezbollah i Hamas, što su i postigli.

U isto vrijeme slažu se nove kockice na Bliskom istoku. Rusi su već počeli tražiti formulu opstanka u Siriji, ali u novim uslovima bez Assada, pod izlikom “borbe protiv međunarodnog terorizma koji zahtijeva kolektivne napore”. Primjetno je da Moskva ima pomirljivu retoriku sa novim upravljačima. Njihova je filozofija - koga nema, bez njega se može. Cilj im je ostati na Bliskom istoku (toplo more, viševijekovni san) a to mogu uz zadržavanje vojnih baza. Sirija je inače postala jednačina sa mnogo nepoznatih. Narod koji je umoran od ratova prirodno želi ujedinjenu zemlju. Samo hoće li to ikada biti moguće? Sirija je objektivno slomljena država, podijeljena na najmanje četiri dijela. Po svemu sudeći, zapad zemlje namjerava kontrolirati Izrael, sjever je sa dominantno turskim uticajem, jug sa mogućom jordanskom sferom uticaja, a onda je tu neriješena kurdska država koje se nisu odrekli sljedbenici Abdullaha Öcalana, a ostatak zemlje bi “pripao” SAD-u. Nova vlast bi sada morala ispoljiti smirenost, tolerantnost, taktičnost, konstruktivnost, kooperativnost i kompromis u djelovanju, i svakako bez teških riječi koje bi mogle dovesti pod znak pitanja nedavna svesirijska postignuća. U protivnom, ovoj zemlji prijeti libijski sindrom stvaranja suprotstavljenih, posvađanih “državica” i ponovno otvaranje novih frontova.