Hoće li SAD ući u iransku zamku?
Pišem ovo s dozom opreza, ali i sa iskustvom – dosadašnje procjene američko-izraelske kampanje protiv Irana nisu me iznevjerile. Naprotiv. Obrazac se ponavlja: politička obmana, vojna eskalacija i stalno pomjeranje granica mogućeg. Daj Bože da griješim – kopnena intervencija SAD-a više nije pitanje da li, nego gdje i kada. Ključne riječi ove faze rata su ‒ približavanje kopnenih efektiva SAD-a. Ovdje nije riječ samo o retorici Donalda Trumpa, koji i dalje govori neodređeno o kopnenim operacijama. Riječ je o fizičkom približavanju vojnih snaga: amfibijsko-jurišni brod USS Tripoli već nosi hiljade marinaca prema zoni sukoba. To nije demonstracija sile. Ovo je logistička priprema.
Ostrvo Harg – mala tačka, a velika meta Ako tražimo prvu tačku udara, ona je gotovo izvjesna: ostrvo Harg (Kharg). Ko kontrolira Harg, kontrolira srce iranskog izvoza nafte. Amerikanci su već testirali teren ovog ostrva. Bombardirali su vojne ciljeve, ali su - znakovito - izbjegli energetsku infrastrukturu. To znači da je žele sačuvati. A ono što žele sačuvati – planiraju zauzeti. Upravo tu bi mogla početi ograničena kopnena operacija: brzo iskrcavanje, uspostava kontrole i pokušaj blokade. Ali to je i mjesto gdje bi američka strategija mogla doživjeti prvi ozbiljan (s)lom. Iranci ne brane samo teritoriju – brane ekonomsku arteriju svoje države. Drugi pravac je dublji i opasniji. Ciljevi su već poznati. To su nuklearni centri: Natanz, Fordow i Isfahan. Američki zračni udari su ponovo izvedeni, uključujući upotrebu tzv. bunker-buster bombi (GBU-57). Ali zračni napadi ne donose ono što Washington želi ‒ kontrolu nad nuklearnim materijalom. Napadači žele posjedovati obogaćeni uran pa su vrlo vjerovatno angažirani komandosi. Za ostvarenje tog cilja je potrebna čizma na zemlji. A u razgovoru koji sam ovih dana vodio sa ambasadorom IR Iran u BiH Abuzarom Ebrahimijem Torkamanom, dobio sam potvrdu onoga što sam već slutio: Iran je bio nadomak sporazuma u Genevi. Pregovori su bili ozbiljni, gotovo zaključeni. U toku pregovora, na početku ramazana, uslijedio je iznenadni napad, koji je Iran ocijenio kukavičkim i podlim. Takav scenarij nije bio greška nego taktika. Jer, Trump nije pregovarao da bi postigao mir, nego da bi kupio vrijeme, što sam nagovještavao u Oslobođenju. Dok su Iranci praktički sjedili za stolom, očekujući nastavak pregovora, američka vojna mašinerija je zauzimala pozicije. Ovo je obrazac koji podsjeća na najtvrđe realpolitičke manevre XX stoljeća – pregovori kao dimna zavjesa za rat. Zato danas Teheran nema više takvih iluzija.
Uslovi koji znače kapitulaciju Američki zahtjevi – obustava raketnog programa, zabrana obogaćivanja uranija, demontaža postrojenja, ograničenje projektila, prekid podrške saveznicima – nisu osnova za sporazum. Ovo je suštinski lista uslova za kapitulaciju. Prihvatiti je značilo bi strateško razoružavanje Irana i prepuštanje regionalne ravnoteže u ruke Netanyahua i izraelske vojne doktrine. Iranci to znaju. Zato neće sjesti za sto. Geografija se ovdje postavlja kao saveznik Irana. Američki planeri znaju da bi kopneni rat bio nešto sasvim drugo u odnosu na Irak ili Afganistana. Po svojoj konfiguraciji prostor između planinskog lanca Zagros i pustinje Dasht-e Kavir je neprijateljski i za vojnike i za logistiku. To je teren koji favorizira branioca. Ako dođe do invazije, ne govorimo o brzom ratu. Govorimo o iscrpljujućem sukobu sa velikim gubicima ‒ upravo onom scenariju kojeg se američka javnost najviše boji.
Ovaj sukob se pretvorio u regionalnu eksploziju. Odavno već rat više nije lokalni. U slučaju kopnene intervencije, linije fronta će se proširiti: Najprije na Bab el-Mandeb (Vrata suza), koji je kritična tačka pomorskog sukoba, dakle, u Jemenu se otvara novo (staro) žarište, Liban već gori, a proiranske mreže širom svijeta prelaze u aktivnu fazu. Poziv na globalnu mobilizaciju simpatizera Irana već je upućen. Incidenti poput onog u Pardubicama (Češka) pokazuju da se sukob prelijeva i u Evropu.
Ko, zapravo, vodi ovaj rat? Ne treba imati iluzija o autonomiji Washingtona. Utjecaj organizacija poput izraelskih lobista - AIPAC, koji koriste podmićivanje, duboko je ukorijenjen u američkom političkom sistemu. U takvom odnosu snaga, Trump više ne djeluje kao samostalni akter, nego kao političar uhvaćen u mrežu vlastitih odluka i pritisaka izraelskog premijera Netanyahua. Povlačenje više nije opcija bez političke cijene, koju Trump ne može platiti.
Činjenica je da se Iran svakim danom sve više konsolidira bez obzira na dominaciju protivnika. To potvrđuju napadi na udaljene ciljeve, uključujući bazu na Diego Garcia (udaljen 3.800 km). Raketiranje Dimone, glavnog nuklearnog središta u Izraelu, pokazuje da Iran više ne igra defanzivno. Poruka je jasna: domet postoji, volja postoji i nijedna tačka nije nedodirljiva. I ako američka čizma kroči na iransko tlo, to neće biti demonstracija sile, nego ulazak u stratešku zamku. Rat će se proširiti, žrtve će rasti, a politički ciljevi će postajati sve udaljeniji. Najveća ironija ovog sukoba je što je sve moglo stati za stolom u Genevi. Ali tamo cilj nije bio mir. Bio je to – manevar. I zato danas, dok se marinci približavaju, a riječi o miru i dalje lebde u zraku, treba reći da ovo više nije diplomatska kriza. Ovo je priprema za nastavak rata koji niko neće moći kontrolirati.