Godine prolaze, mi stojimo

Neprestano imam dojam da i kad bi se čovjek danas odlučio da se na deset godina isključi, bude potpuno izolovan od svakog dodira sa javnošću, sa ovdašnjom političkom i društvenom realnošću, te kad bi se potom, dakle, nakon te prohujale decenije, iznova odlučio vratiti i sagledati šta se to u ovoj zemlji događa, da se ne bi uopšte iznenadio, niti imao nepoznanice, sve bi jednostavno, osim činjenice da je stariji, bilo vrlo slično ili isto.

Možda griješim, možda će me budućnost demantovati, ali sudeći prema dosadašnjem iskustvu, ne mogu se oteti utisku da mi niti idemo naprijed, niti se pomjeramo nazad, već stojimo, neprestano stojimo i verglamo u mjestu sa istim starim fantazmama, nemogućnostima i porazima. I umjesto da, kako vrijeme odmiče, počinjemo razviđati nešto od onoga što bismo trebali učiniti, osmišljavati neku taktiku kako jednom bar malo da promijenimo ustaljenu paradigmu žabokrečine i ustajalosti, na sceni imamo dobru staru ponavljačku školu, jer prosto ne želimo, ne možemo i ne znamo drugačije. Drugim riječima toliko smo svikli na ovu rascijepljenost, na neuralgičnost svakog trenutka koji proživimo, toliko smo se obezvoljili i zarobili da više i nismo u stanju domisliti bilo kakav društveni dogovor kojim će se prevazići tridesetogodišnji limb i zabetoniranost u krajnost uvijek istog.

Dovoljno je samo ovlaš ovih dana pogledati medijske naslove, bez bilo kakve potrebe za udubljivanjem, da bi se jasno vidjelo da se ništa, ama baš ništa ne mijenja. Vozovi pored nas bjesomučnom brzinom prolaze, a mi ih pratimo čeznutljivim pogledima i nadamo se da će nas neka nepoznata sila koja se iznenadno pojavljuje i rješava stvar ukrcati u njihove vagone. Ali, uvijek to ali, te sile nema, jer da bi se uskočilo u neki od vagona, bez obzira na to gdje on vodio, mora se imati nešto od vlastite želje, potrebe i snage da se odluči na skok, ma kakav taj skok u svojoj krajnoj manifestaciji bio. Međutim, mi smo toliko umrtvljeni, do te mjere patološki zaljubljeni u vlastiti jad da čak nemamo ni onaj refleksni poriv da napravimo jedan mali korak, pa bio on i neuspjeh ili promašaj. Sve je bolje od tavorenja u ustajalim vodama i kukumakanja nad zlim usudom koji nam, eto baš nama, ne dopušta da ostvarimo priliku da nešto mijenjamo. I dok se samozavaravamo kako nam neko priječi da počistimo vlastito dvorište, stvarnost prolazi, zaobilazi okolo nas i nestaje na horizontu.

Nekome može djelovati da se dešava nešto veliko, ali to je samo obična varka, dimna zavjesa iza koje se iznova kriju one iste snage sa kojima smo i dospjeli u ovo sadašnje stanje. Pa i kad se pogleda nešto dalje u prošlost, može se lako utvrditi da mi nismo nikad ni znali nešto više poduzeti od prihvatanja datosti, jadikovki i malignih narcizama malih razlika unutar kojih se koljemo tupim žiletima. Mjesecima smo bili držani u naponu etnonacionalne navijačke strasti kako će presuda u Sudu BiH jednom konačno riješiti stijenu spoticanja koja se kotrlja niz Vrbas, pothranjivani su mokri snovi da je dovoljno samo da tu stijenu razbijemo i, eto ga, dolaze procvat i prosperitet.

Međutim, sada kada smo utvrdili da nam se ta stijena iznova vraća u svoj svojoj beskrupuloznosti, ne vidimo šta jeste posrijedi i zašto je tako kako jeste. Sudeći prema raspoloživim informacijama, još dugo ćemo plastičnim pijucima pokušavati da je pomjerimo, ali bez onog dubljeg sagledavanja realnih datosti neće biti moguće rastočiti tu sivu masu koja je nalegla na ovdašnju normalnost.

I bez obzira na to, dojma sam, mi i dalje nismo ništa naučili, samo smo postali frustriraniji i nepovjerljiviji prema sebi samima, nesposobniji da sagledamo širu sliku stvari. Kako bi se na tom razvidnijem planu našle one neophodne pukotine kroz koje se zaista može djelovati da bi se sačuvalo bar zeru nade, neke utopijske svjetlosti da će nekad biti moguće stvoriti nešto prijemčivije i dostojnije ljudskog življenja. Dok do toga ne dođemo, ako uopšte možemo više doći, ostaje nam da se spokojno zavalimo u fotelju, te bez imalo grižnje savjesti pustimo sebi remasterizovane epizode “Vize za budućnost” i prihvatimo da nas “bolji život” čeka u nama tako dragoj prošlosti. Otuda, prošlosti, dobro došla, volimo te beskrajno.