Godina sahrana

Kako mi je godina počela sahranom u jednom poljskom gradu, tako je i završila dženazom u Topčić Polju, kada smo ispraćali Haruna Tahirbegovića, oca rahmetli Farah. A ona je bila naša prijateljica i pokretačka snaga izdavaštva unutar Buybooka, koji je prije neki dan proslavio dvadeset i osam godina postojanja. Nije malen jubilej u ovako nesređenoj i nesretnoj zemljici. Naziv jedne izdavačke edicije u Buybooku određen je prema njenom imenu.

Kada smo ispraćali Haruna prvi put sam vidio slojeve zemlje u Srednjoj Bosni, oni su bili crni i sivi. Iz dubine je izvađen sivi sloj, možda je bila glina, a možda ilovača. Početni sloj je bio crn, dokaz da u ovom dijelu Bosne i Hercegovine obitavaju rudna bogatstva. Ili sam to samo tako htio pročitati. Da se bavim pedologijom, mogao bih se nazvati onim koji zna čitati zemlju, ovako samo smo čekali da zakopamo tabut s tijelom i da se ritual dženaze završi. Tako to ide kod muslimana, brzo i bez teatralnosti. Harun je ukopan u parceli koja po broju mezarluka predstavlja novo groblje u ovom mjestu kroz koje svi prolazimo na putu prema granici na Savi. Ukopan je nedaleko od vikendice gdje je provodio svoje posljednje dane prije nego je smješten u dom za stara i nemoćna lica. Tu je proveo godinu dana i vratio se zemlji iz koje je i potekao.

Na zeničkom gradskom groblju sahranili smo Farah 2006. i godinama poslije i njenu mater Miru (rođenu Backović). Od cijele porodice ostao je jedino Farahin brat Haris, Hare, s kojim smo pričali ispred mjesne džamije prije nego je došao neko s autom da preveze tabut do mjesta ukopa. Hare je u sebi imao sve ono što su imali Harun, Farah i Mira. Posebno Farahinu energiju, sklonost šali, da ne napišem zajebanciji, onda kada je šala posljednja brana zdravog razuma pred melanholijom smrti najbliže osobe.

Cupkali smo tako na crnom šutu ispred džamije u Topčić Polju, bio je decembar bez snijega, prohladno i trava se još zelenila na parceli gdje će biti sahrana. Komentarisali ljude koji su došli na dženazu i kontali ko bi mogao biti vitalan stariji čovjek neobičnog načina odijevanja, vjerovatno Harunov jaran koji je došao da oda posljednju počast umrlom drugu.

Na dženazi ili sahrani prizori se upisuju u ljude i ostaju dugo u memoriji. Nekad želimo da sve zapamtimo, a nekad ostaju samo fragmenti u sjećanju. U ratu sam bio na toliko dženaza da im ne pamtim ni broj. Na mnoge nisam mogao ni otići jer sam bio na nekom od bezbrojnih ratišta. Borio sam se za svoj život i nisam mogao prisustvovati posljednjim ispraćajima mnogih svojih prijatelja i drugova.

Ne pamtim puno detalja sa tih dženaza, većinu njih sam napisao u književnosti. Ali pamtim lice Mirsada Mustedanagića Ćipe. Njegovo lice je bilo otkriveno na tabutu. Pamtim sitne ogrebotine na čelu, kao da je prolazio kroz gusto i oštro granje, prije nego će poginuti na ratištu Ćojluk iznad Bosanske Krupe. I sjećam se njegovih dubokih bora, zatvorenih očiju, kao da mu je lice bilo u grču. I pamtim mirise iskopane zemlje, prerezanog korijenja, trave, divljeg cvijeća. Pamtim i šale i viceve koje bi neko pričao u autobusu kojim bi se vraćali s džanaze u kasarnu, ili negdje u naša izbjeglička mjesta i gradove.

Smrt smo prihvatali kao nešto skroz normalno. Nikad nisam zaplakao ni na jednoj dženazi. Bio je to nepisani kod. Bez obzira koliko si tužan suze nisu išle na oči. Nije to bio samo nepisani kod nego i nemogućnost da se plače, jer nismo ni imali vremena za tugu i normalno žalovanje, pošto smo se morali boriti za vlastite živote i opstanak.

Kako se sjetim koliko je mladih ljudi u najvećoj životnoj snazi dalo svoje živote da bi današnji politički imbecili sjedili u kožnim foteljama i šprdali se sa ovom zemljom, dođe mi gađenje spram vremena u kojem živim. I kada se upravo njihovom beskrajnom žrtvom kao nekom monetom zvecka za političkim stolovima, tada znam da nema veće ironije od toga. Oni koji su bili dezerteri, logistički miševi, pozadinci koji su umirali od straha, sada nama kroje sudbinu i odlučuju hoće li ova zemlja opet ići u rat, i hoćemo li opet nespremni dočekati borbu za opstanak.

To je ta anksioznost, egzistencijalna tjeskoba koju živimo od formalnog završetka rata iz decembra 1995. Možemo je mi negirati, praviti se kao da ona ne postoji, ali ona je uzrok sadašnjeg beznađa, apatije i crnog pogleda na budućnost.

Crnog skoro kao zemlja u početnim slojevima iskopanim za Harunov mezar. Bitno je da ne dođe trenutak za dženazu vlastitoj zemlji. Rezervne zemlje nemamo. Jasno je kako završavaju narodi bez zemlje odnosno države, onako kako, nažalost, danas završavaju Palestinci. Kada im vlastita zemlja postaje velika masovna grobnica.