Glas za Palestinu

Nema sumnje, Ana Brnabić je bila smrtno ozbiljna kada je u Beogradu kazala kako većina slobodnog svijeta s nestrpljenjem očekuje još jedno obraćanje predsjednika Srbije pred Generalnom skupštinom UN-a. Predsjednicu srbijanske Skupštine nije nasekirala ni poluprazna sala ni očigledni manjak interesa za nastup Aleksandra Vučića, no ekstaza koju je izazvao u svojoj delegaciji (?!) nakon što je kazao kako Srbija nikog neće napasti, još je jedna potvrda koliko se govornica UN-a od raznih vučića koristi za obraćanje domaćim biračima. Uostalom, ni predsjedatelj državnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije odolio od prozivki visokog predstavnika u našoj zemlji Christiana Schmidta, dijeleći o njemu stavove onog istog Milorada Dodika o čijoj se ugroženosti raspričao srbijanski predsjednik. Srećom, UN je - pamtimo to i iz vremena naših ratova - iznad lokalnih populističkih ambicija, što se u konačnici pokazalo i na ovom 80. zasjedanju, koje je izvojevalo moralnu, ali beskrajno važnu pobjedu za Palestince. Danas više od 150 zemalja članica - među kojima su sada i Velika Britanija, Francuska, Australija, Kanada, Portugal - priznaje državu Palestinu i mada to još uvijek ne znači kraj ubijanju, smrti, genocidu, razaranju, gladi i svim pratećim ratnim užasima, još je jasnija poruka odaslana Izraelu. Koju je shvatio čak i američki predsjednik Donald Trump i brže-bolje izašao sa prijedlogom mirovnog sporazuma od 21 tačke, koje pokazuju da se jasno odriče snova o rivijeri Bliskog istoka.

Izraelskog premijera Benjamina Netanyahua dočekala je puna sala u New Yorku, ali samo zato da bi ogromna većina delegacija - među kojima i naš ambasador dr. Zlatko Lagumdžija - protestno izašla odbijajući da ga sluša. U tom času, u petak prije podne po američkom vremenu, hiljade prosvjednika su sa ulica New Yorka od ranog jutra slale svoje poruke Netanyahuu i svijetu: okupljeni na Times Squareu, preko puta zgrade UN-a, razvili su palestinsku zastavu i držali transparente s natpisima “Prekinite svu američku pomoć Izraelu”, “Uhapsite Netanyahua” i “Prestanite izgladnjivati ​​Gazu odmah!”. Gomila je, piše New York Times, glasno klicala kada su organizatori objavili da su šefovi država masovno napustili dvoranu da ne slušaju Netanyahua. “Netanyahu, ne možeš se sakriti, optužujemo te za genocid!”, skandirali su. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, pak, ispraćen je gromkim aplauzom: on se UN-u obratio videoporukom, jer SAD njemu i njegovim suradnicima nisu dozvolile ulazak u zemlju. Generalna skupština UN-a je, većinom glasova, odlučila da Abbas govori, tako da je cijeli svijet mogao čuti kroz kakve patnje prolaze Palestinci, ali i susjedi koji im pomažu, poput Katara, spremnost da surađuje sa SAD-om, Saudijskom Arabijom, Francuskom, UN-om i drugim partnerima na implementaciji mirovnog plana usvojenog 22. septembra, te tužni bilans izraelske odmazde: “Okupaciona vojska ubila je i ranila više od 220.000 Palestinaca, većinom nenaoružanih civila - djece, žena i starijih”.

Na marginama ovog važnog i jubilarnog UN-zasjedanja održana je - pod pokroviteljstvom Francuske i Saudijske Arabije - konferencija o dvodržavnom rješenju na Bliskom istoku i putevima do mira. Netanyahua mir ne zanima, susreo sa se srbijanskim predsjednikom Vučićem i na obostrano zadovoljstvo razgovarali su o slobodnoj trgovini. Vučić se i javno hvalio da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja snabdijeva Izrael oružjem, a njegov MVP je bez trunke srama nasrnuo na dr. Lagumdžiju zato što je - zamislite drskosti! - bio među onima koji su izlaskom iz sale pokazali stav prema Netanyahuu. Prekršio je Dayton, galami Vučićeva ana đurić, ali i ovdje je u podtekstu domaća poruka: srbijanski MVP punim podržava stavove Željke Cvijanović, u saopćenju bez primjese Dodika. Dr. Lagumdžija se umije braniti: BiH je, kao i uvijek, na svijetloj strani historije, kako u slučaju Gaze, tako i rata u Ukrajini. Srbija je - mudro aludira naš ambasador - u dvije najozbiljnije krize na planeti posljednjih godina, jasno, dosljedno i uporno na strani agresora i počinitelja ratnih zločina. Istim ponosom kojim se diči susretom sa izraelskim premijerom, srbijanski predsjednik redovno nastupa kada se hvali kako je, zahvaljujući njemu, Beograd jedina evropska prijestonica koja sustavno odbija uvesti sankcije Rusiji, a sam Vučić je - uz slovačkog premijera Fica - bio jedini evropski državnik na vojnoj paradi u Moskvi 9. maja ove godine. Lagumdžijina aluzija dvostruko boli, jer asocira i na dobro znanu blokadu BiH u režiji vlasti našeg entiteta RS, koje sabotiraju euroatlantske integracije zemlje, čak i Plan rasta za Zapadni Balkan, koji je Srbija među prvima prihvatila.

Zanimljiva je, međutim, državnost Palestine iz ugla Zapadnog Balkana. Srbija, koja se voli hvaliti kako je sljedbenica bivše SFRJ, zvanično je Palestinu priznala 1988, kada su to učinile i Albanija, Bugarska i Rumunija. Grčki premijer je početkom ovog mjeseca najavio podršku dvodržavnom rješenju, ali priznanja još nema. Crna Gora je Palestinu priznala 2006. Hrvatski sabor je prije koji dan odbio inicijativu Možemo! i još ne priznaje Palestinu, kao ni Kosovo ni Sjeverna Makedonija. Slovenija je svijetli primjer ne samo balkanski već i evropski: u junu je priznala državu Palestinu, prva je zemlja EU koja je zbog genocida u Gazi proglasila embargo na izvoz oružja Izraelu, a 25. septembra proglasila je Netanyahua za personu non grata. Slovenija je bila i među prvim evropskim zemljama koje su uputile vojnu pomoć i naoružanje Ukrajini. Naša zemlja podržava i Ukrajinu i Palestinu, gdje god to Dodikovi kadrovi ne mogu blokirati. I to je sad jasno svima. Palestinsku državu zvanično Sarajevo priznalo je 27. maja 1992. godine, onog dana kada su nam tobdžije s brda priredile prvi masakr: u redu za hljeb u tadašnjoj Ulici Vase Miskina, nakon tri granate ostalo je 26 mrtvih civila, a 108 je ranjeno. Mi smo, dakle, preživjeli svoju Gazu i dužni smo da damo glas miru i traženju rješenja za državu Palestinu, kao i za Ukrajinu i UN, koji je - šta god ko rekao - savjest planete. Prijeko potrebna.