Gašenjem BHRT-a do gašenja države
Silno se trudim da nađem odgovor na pitanje koje me dugo tišti: na osnovu čega sam povjerovao u to da će se, poslije svega, ipak nekako riješiti dugogodišnji problem Javnog RTV servisa BiH. Podlogu tog samoubjeđenja sam naslutio potkraj prošle godine (“Tajno rušenje javnog servisa”, Oslobođenje, 2. decembar 2025) i to ne zbog spremnosti države da spasi BHRT, već stoga što sam (naivno?) vjerovao da će to učiniti Christian Schmidt. Nažalost, pošto mu, očito, Javni servis nije važan kao onomad Viaduct, trebalo je da se prošlog četvrtka privremeno ugasi signal BHRT-a, pa da nam postane jasna stvarna prijetnja njegovim definitivnim gašenjem.
Apokaliptični tok kolapsa se, dakle, nesmetano nastavlja. Uhodan običaj državnog vrha – posebno Parlamenta BiH, koji je osnivač BHRT-a – da sramno ne čini ono što može i mora, na vrhuncu je i tukne na namjeru konačnog ubijanja ove kuće. Nije to jasno samo onima koji pate od nazovifinoće, pa ne žele pravim imenom nazvati monstr-plan, čija realizacija je u punom jeku: udruženim snagama, inspirisani nekim ratnim matricama, državni poslanici i delegati SNSD-a i HDZ-a u Parlamentu BiH i likovi u Vijeću ministara, više i ne kriju da su izvođači radova u okviru jedne vrste udruženog rušilačkog poduhvata (URP). Zato je glupo i dalje birati i vagati riječi, jer je UKP odavno iz faze u rukavicama prešao u frontalno potkopavanje svega što odiše atributima državnog, zajedničkog, bosanskohercegovačkog. Mete su fiksirane, radovi su u toku.
Pošto je Parlament BiH, a naročito njegov Dom naroda odavno faktički obesmišljen, postavši ključna žrtva URP-a, plus blokada Predstavničkog doma i podzemno sabotiranje evropskih zakona, obaveza i uslova u Vijeću ministara, ide se dalje. Posebno ciljana meta u tom dalje je, godinama već, Javni RTV servis. Najprije tako što je vrh države bio gluh i slijep za njegove probleme, zatim stoga što je Korporacija 20 godina mrtvo zakonsko slovo i, naročito, zato što od 2017. godine RTV Republike Srpske hajdučki otima pare BHRT-a, dobacivši do besramnog duga većeg od 104 miliona KM. Koliko daleko to ide, vidi se, uz ostalo, po tome što za presude o vraćanju tih para niko ne haje, čak ni sudovi (Ustavni sud BiH i Vrhovni sud RS-a su odavno to presudili u korist BHRT-a) i što se naciopatski fanatizam i bezočnost onih kojima se diže kosa na glavi na pominjanje države Bosne i Hercegovine – nekažnjeno i sve uspješnije nastavlja.
Bezizlaz u kome se, zbog svega toga, našlo više od 700 uposlenika BHRT-a, od kojih 70 posto prima minimalac, i onda kada se znaju sigurnosne i prateće posljedice gašenja mreže predajnika BHRT-a i kada se ima podrška međunarodnih adresa u ovoj zemlji (OHR, OSCE, EU), samo lakovjernima izgleda dovoljno za to da se država sjeti rješenja. Takvi neće ili ne mogu da vide da se radi o planiranim plodovima i da sve mjere za to da BHRT dobije pare za dug od 22 miliona KM Evropskoj radiodifuznoj uniji (EBU), za doprinose uposlenicima, za tekuće dugove i nesmetan rad – jesu logični izlazi, ali se sudaraju i sa URP-om. Zbog čega je sve to još bezizlaznije.
Moj kolega i prijatelj, tuzlanski novinar Marko Divković, čelnik nezavisnih novinara BiH, reći će u kameru BHRT-a prošle sedmice da je problem ime države u imenu Javnog servisa. U pravu je, ali nisam siguran da bi, i da tu nema imena države, rušioci kuće s tom tradicijom, ugledom i funkcijom, drukčije mislili i radili. Uostalom, to je u jednu morbidnu izjavu sažeo SNSD-ov delegat u državnom Domu naroda Radovan Kovačević – kao da želi da mu ta, uz neke bivše izjave, prezime pretvori u dijagnozu – vrisnuvši da je BHRT ništa i “učinićete nam uslugu ako se ugasi”. I posljednje maske su konačno spale, lik jasno kaže – i otklanja i tračak nedoumice ili sumnje – da bi usluga rušiocima ove zemlje bilo nepostojanje i Javnog RTV servisa! Tu negdje je i Zdenko Ćosić, njegov HDZ-ov kolega u Domu naroda, koji biranim riječima kaže da podržava pomoć BHRT-u, ali i da je – što su manje birane riječi – protiv miješanja sa strane (čitati: intervencije OHR-a). Ne kaže, međutim, zašto su, ako je za pomoć BHRT-u, on i njegov HDZ protiv rješavanja problema legalnim, parlamentarnim, mogućim putem. Ne kaže, jer bi morao reći ono što, ipak, ne bi da kaže.
Uz potpuno neizvjestan rasplet mučnog i prijetećeg plana gašenja jednog od stubova države i uslova za naše evropsko sutra, koji je smetnja baš zato što je stub, čini se da je više izgleda za to da kolaps bude zaokružen, nego da se problem bar kratkoročno riješi. A još manje da – i nakon donkihotovske naredbe Ćamila Durakovića, potpredsjednika Republike Srpske, RTRS-u da u roku od 15 uplati dug BHRT-u – Javni servis bude spašen i da progleda. O tome da dođe na zelenu granu, teško je govoriti sve dok postoje (i jači su?) oni koji ne kriju da su odavno zacrtali da im gašenje BHRT-a bude odlučujući korak ka zabludi, na kojoj dosad mnogi, zijevajući prema njoj, polomili zube – gašenju države Bosne i Hercegovine.