Fudbalski test patriotizma

Naravno da sam bio među onima koji su pažljivo, uz prateće stresno raspoloženje, pratili TV prenos utakmice sa Italijanima u Zenici i kasnonoćnu euforiju zbog našeg plasmana na Svjetsko fudbalsko prvenstvo, uključujući i ono što se dešavalo u Sarajevu i na tuzlanskim i ulicama Zenice, Bihaća, Mostara, Travnika, Brčkog, Tešnja, Gradačca... I naravno da mi san dugo, do pred zoru, nije htio na oči, kao što i idućeg i narednih dana, prateći medijske refleksije, nisam uspio odoljeti onom što je prirodno – uzbuđenju i zadovoljstvu zbog onoga što je mnogo više od sportskog uspjeha, od ploda upornosti, truda, samouvjerenosti, znanja i vještine. A što posebno, po ko zna koji put, potvrđuje koliko nam nedostaje lijepih vijesti, ugodnih događaja i uspjeha bilo koje vrste, pa kad se ovako nešto dočeka, logična je bezgranična radost, eksplozija oduševljenja, ničim sapeta ekstaza i savršeno spontano i poželjno manifestovanje patriotizma, pripadnosti zemlji i pripadanja zemlje svima nama.

Ali, opet, u svemu tome ima i ono famozno, neizbježno ali. Nisam sklon cjepidlačenju i traženju dlake u jajetu, makar to i razumio – a vjerovatno bih na mjestu euforičnih novinara isto postupio – ali ipak je malo parala (i para) uši ushićena upotreba onog slavilo se u cijeloj Bosni Hercegovini. Jer, nažalost, to nije tačno i, bez obzira na to što je razumljivo i dopušteno pretjerivanje u tom cunamiju radosti i opijenosti uspjehom, nemoguće je, kad se euforija malo slegne i ohladi, izbjeći suočavanje s onim što je nevesela, bolna, mučna i teška stvarnost – indiferentan, nezainteresovan, surovo nerazuman, dakle, neprihvatljiv odnos prema svemu ovome. Odnos koji je – valjda smo načisto s tim da je beskorisno lagati samima sebi? – već ustaljen plod svih mogućih i nemogućih podjela, nacionalizmom diktiranih i zatrovanih odnosa, pogane netrpeljivosti, sirovosti i, u krajnjem slučaju, mržnje i agresivnosti.

Nije bio potreban poseban napor, niti naročita izoštrenost čula, da bi se uočilo u kojim je dijelovima države, tačnije, Federacije BiH, slavlje zbog uspjeha naših fudbalera bilo iskreno i masovno, a u kojim to niti je bilo, niti je očekivano. Zar je, recimo, moguće i zamisliti da se masa mahom mladih ljudi, što je posebno važno, pojavi i slavi na ulicama Banje Luke, Doboja, Prijedora, Bijeljine, Trebinja i izloži riziku od provokacija i nasilja? Ili u Stocu, Čapljini, Grudama, Širokom Brijegu, Livnu...? Ili da se među zvaničnim čestitarima na uspjehu nađu Borjana Krišto, Marinko Čavara, Lidija Bradara, Marina Pendeš ili Zdenko Ćosić? A da i ne govorimo o Dodiku i bulumenti njegovih trabanata, koji su, možda, morali piti pilule za smirenje zbog uspjeha reprezentacije, poput Sanje Vulić, Staše Košarca, Nikole Špirića, Srđana Amidžića, Radovana Kovačevića...?

Tako nešto je teško čak i samo zamisliti. Čestitka banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića izuzetak je koji ubjedljivo potvrđuje pravilo. Ali, i više do toga: ona je kap u moru ignorancije, netrpeljivosti i nimalo skrivanog neprijateljstva prema svemu što je, s jedne strane, dokaz države Bosne i Hercegovine, njenog otpora, snage, inata i prkosa, a s druge muka koja se ima zbog bilo kakvog uspjeha te države i onoga što je simbolizuje, predstavlja i čini državom.

Ta surova istina se može zanemariti, smišljeno ne vidjeti, ali – ne i pobiti i izbrisati. Onaj ko pred tim zatvara oči i ko potcjenjuje prijetnju koju ta istina predstavlja, zaslužuje hitnu stručnu pomoć u cilju lišavanja zabluda. I najvažnijeg cilja – prestanka laganja i vjerovanja u ono što ne postoji i što je potušeno onim što se još jednom ponovilo: nimalo zanemarljiv broj ljudi, po naopakom pravilu pretežno mladih, stasalih poslije rata i u ovom stoljeću, zemlju u kojoj su rođeni i koja bi trebalo da im je prihvaćena i razumijevana kao njihova, gledaju i doživljavaju bez iskrenog patriotizma, osjećaja pripadnosti, značaja i vrijednost, što se nadoknađuje oduševljenjem uspjesima, ne samo sportskim, susjedne i komšijske zemlje. Što nije problem, niti je sporno, ali je i sporno i nerazumno na vlastitu zemlju, zemlju rođenja i života gledati kao na nužno zlo i prolaznu nepogodu, kako to decenijama nacionalisti uspješno mladima utuvljuju u glavu, praveći od njih potencijalne protivnike vlastite države i njene sutrašnje rušioce i sabotere.

Nije, nažalost, istina da je ovaj uspjeh ujedinio zemlju. Ujedinio je samo one, koji, kako to tačno piše jedino na naslovnici Oslobođenja prošlog četvrtka, koji vole ovu državu i reprezentaciju. Sužnjevima osporavanja, negiranja i opstrukcija, ovo je samo nova prilika za to da se sramno ravnodušno pokaže stav prema volji, upornosti i uspjehu onih, kojima državna zastava, grb, himna i zalaganje za nju – predstavljaju ideal, motiv, inspiraciju, uvjerenje, emociju... Nasuprot onima, kojima do toga nije stalo i koji ne znaju da svako, pa i sportsko testiranje patriotizma mnogo više šteti njima, nego državi i nama, koji je volimo, cijenimo i poštujemo.