Francusko (ne)priznavanje Palestine

Iako se službeni Pariz, predvođen predsjednikom Macronom, još od početaka recentne kalvarije u Gazi, koja je koincidirala s Hamasovim terorističkim napadom u pustinji, pozitivno izjašnjavao o mogućnosti palestinske države kao takve, ipak se čini da francuski pristup koji oscilira između priznavanja i nepriznavanja Palestine pogoduje održavanju statusa quo, koji je najporazniji ne za visoke politike već za civilnu populaciju u Gazi. Vrijeme je uistinu relativan pojam: za visoke politike vrijeme je nužno kako bi se smislilo trajno rješenje, dok u Gazi vrijeme ima posve drugačije konotacije, te samo jedan dan na tom mjestu destrukcije znači novi gubitak života, smrt djece, uništavanje infrastrukture, razvoj bolesti i epidemija, gladi i smrti. U Gazi se dodiruju visoke politike i nekropolitike - politike vezane za smrt, kako ih je kamerunsko-francuski filozof Achille Mbembe i nazvao, a ove potonje nažalost predominiraju.

Sam Macron je, neposredno nakon tragedije u izraelskoj pustinji, isticao kako nema alternative rješenju s dvije države koja bi omogućila miran život buduće palestinske države s Izraelom. Ponavljao je opetovano kako će i sama Francuska sudjelovati u borbi protiv terorizma, ali istovremeno je konstatirao kako uništenje Hamasa - jedan od ciljeva Države Izrael - ne smije značiti i uništenje Gaze, te ne smije biti na štetu civila. Kada bi sumirali Macronov recentni pristup Palestini, mogli bismo reći da pokušava povezati brojne kontradikcije njegujući relativno uravnotežen pristup. Hamas kao terorističku organizaciju treba poraziti, ali kolektivno kažnjavanje civila i širenje nasilja na okupiranim teritorijima je nedopustivo. Za razliku od brojnih svjetskih lidera Macron se zalaže ne samo za humanitarne intervencije već i za političko rješenje krize, koje bi značilo da je dio rješenja davanje palestinskom narodu političke perspektive ili prevedeno pravo na državu, taj prvi i zadnji garant palestinskog postojanja u bliskoistočnom rašomonu.

Macronova je zasluga što je kao predsjednik Francuske, koja je jedna od političkih osovina Europske unije, detabuizirao državnost Palestine i pokazao makar želju za onime što je svojedobno nazivao strateškom autonomijom u donošenju odluka. Naime, iako je više od 140 država članica Ujedinjenih naroda unilateralno priznalo Palestinu, ne postoji jedinstven stav niti na razini Europske unije, a niti u Vijeću sigurnosti. Politička heterogenost EU je sama po sebi jasna, dok Vijeće sigurnosti funkcionira na principu veta koje onemogućuje zajednički dogovor i djelovanje, a tamo je Amerika conversation-stopper kada je u pitanju moguća palestinska državnost.

Macron je svojedobno istaknuo kako je priznavanje Palestine kao države moralna obaveza i politički zahtjev, ali je, nakon što je pokušao kooptirati i Veliku Britaniju da prihvati njegov plan - glasnogovornik britanskog premijera Keira Starmera javno isticao kako je njegova zemlja spremna raditi za saveznicima na priznavanju Palestine - brzo doživio prizemljenje. Uslijed pritisaka Sjedinjenih Američkih Država izvana te vulgarnih kritika od izraelskog režima koji je prijetio protumjerama u smislu proširenja naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, Macron je reterirao. Ovaj, nazovimo ga diplomatski šamar - dobio je Emmanuel nedavno i jedan direktni, od svoje supružnice Brigitte, kojemu su brojne kamere svjedočile, a bračni drugovi su ga unatoč tome demantirali - Macron je amortizirao multilateralnim diplomatskim angažmanom. Iako je planirao aktivnije usmjeriti procese vezane za priznavanje palestinske države na konferenciji UN-a koja se treba održati od 17. do 20. lipnja u New Yorku, u susponzorstvu njegove Francuske i Saudijske Arabije, prvi francuski diplomat Jean-Noël Barrot je rekao da se u priznavanje neće ići bez podrške partnera. Dakle, slijedi nam opet faza kalkulacija, detaljnih hodograma, studioznih agendi i sličnih floskularnih fenomena.

Svjestan vjerojatno realnosti pred održavanje same konferencije, i glavni tajnik UN-a Guterres je pomalo defetistički izjavio kako je “esencijalno da ideja o rješenju dvije države ostane živa”, budući da ne postoji alternativa. Rezigniran je Guterres i ulogom SAD-a koje su u Vijeću sigurnosti blokirale nacrt rezolucije koja je bila tako jednostavnog i ljudskog sadržaja: prekid vatre, afirmacija humanitarnog prava, dostavljanje humanitarne pomoći i oslobođenje svih talaca koje drži Hamas prihvatilo je 14 država, a jedna članica koja je istovremeno i najveća svjetska sila, Sjedinjenje Američke Države, glasala je protiv. Objašnjenja su da Vijeće sigurnosti ne može nagraditi Hamas, da tu terorističku organizaciju treba iskorijeniti iz Gaze, tako da su svi međunarodni pokušaji ostali u sjeni Hamasovog neupitnog terorizma. Međunarodna diplomacije je tu stala i ostavila onaj hamletovski dojam da je stvarno nešto trulo u tim svjetskim sistemima odlučivanja.

Iako je više puta javno i francuski ponosno naglašavao stratešku autonomiju pri donošenju međunarodnih odluka, Macron se ipak nije uspio pozicionirati kao globalni lider. U jednom drugom kontekstu - sukob Kine i Amerike - Macron je hrabro isticao kako Europljani ne smiju biti samo followers, puki pratitelji i sljedbenici američke vanjske politike već moraju donositi samostalne odluke. Iako je makar trenutno na pitanju Palestine pao na tom ispitu, ostaje diskretna nada da će predstojeća konferencija UN-a o Palestini donijeti nešto novo. No, novi međunarodni, autentični i disruptivni element koji bi se sastojao u priznavanju palestinske državnosti, s posebnom državnom arhitekturom, trenutno se čini više kao floskula nego kao realnost.