Evropski kalemi u našem glibu

Kako god to nekom zvučalo, ozbiljan atak na naš mentalni integritet je postalo to što - po navici, koja je daleko od suvislog odnosa prema toj temi - u ovo doba godine, u vidu zaleta u sezonu ljetnih odmora, postaje posebno omiljen i napadno pojačan običaj javnog oglašavanja domaćih i stranih likova (manje ili više autoritativnih i kvalifikovanih), o tome kako gledaju i šta predviđaju u vezi s našim evropskim putem. Pošto pojedinačno i kolektivno na različite načine primamo, podnosimo i reagujemo na ovo već otrcano sezonsko kidisanje na nas i našu sudbinu, nema nam druge nego kakvo-takvo olakšanje pokušati pronaći u iskazu o mučnini, rezignaciji i izrazito onespokojavajućem utisku o time obojenom uspješnom hodu u mjestu.

Odakle god da se krene u ad hoc inventuri najnovije medijske ponude sadržaja o ovoj temi, teško je odoljeti tom utisku i biti ravnodušan prema onome što se kazuje, poručuje, savjetuje i predviđa. Ako za okvir te inventure uzmemo gostovanje Christiana Schmidta u podcastu “Direktno sa Vildanom Selimbegović” i njegov stav o tome da su najveći problem Bosne i Hercegovine političke blokade, koje usporavaju evropski put zemlje i onemogućavaju normalno funkcionisanje institucija - što niti je posebno otkriće, niti nešto što dosad nismo znali - onda je nizanje ostalih primjera nečije potrebe da o ovoj temi nešto kaže i pokaže lako smjestiti u rubriku zamornog i sterilnog ponavljanja odavno poznatog i česte sklonosti presipanju iz šupljeg u prazno.

Ne prvi put, ovo važi za Dragana Čovića, koji će u susretu s novinarima uz prošlosedmično preuzimanje čelne pozicije državnog Doma naroda nastaviti sa zrakopraznim optimizmom u vidu spremnosti “da se izbjegavaju konfliktne situacije” i najaviti sjednice, posvećene evropskom putu BiH. Pri tome mu, dakako, ne pada na um da za minulu višemjesečnu blamažu s neradom i blokadom Doma krivce vidi u SNSD-u i HDZ-u. Smatra tu “sitnicu” nevažnom, ispalivši ocjenu, koja ozbiljno prijeti stomačnim tegobama - “zemlja je zbog izostanka reformi i političkih dogovora izgubila momentum koji je imala prije dvije godine”.

Kad se, poslije ovoga, nekako dođe do daha, uz pitanje ko tu koga zatupljuje i smatra ometenim u razvoju, na red dolaze drugi, manje ili više slični primjeri. Recimo, dvodnevni briselski (18. i 19. juni) sastanak lidera zemalja Evropske unije o obnovljenom procesu proširenja, koji uključuje Zapadni Balkan, plus Ukrajina i Moldavija, a podstaknut je nedavnim samitom u Tivtu. Našom zemljom su se, očekivano, bavili na rutinski način, s naglaskom na zapinjanju u izboru Schmidtovog nasljednika na čelu OHR-a. Pa je, pred briselski sastanak, komesarka za proširenje EU Marta Kos otišla u tačku, želeći nas prosvijetliti: “Prioritet treba biti pomoć BiH da izgradi kapacitete za samostalno donošenje odluka bez međunarodnog nadzora, te da nastavi napredak na svom putu ka EU” (?!).

O našu zemlju i njeno stanje ili, bolje rečeno, nered širokog spektra, redovno se verbalno očešu i drugi, pozvani i ostali. Predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa će tako ustvrditi da je ostvaren napredak u vezi sa Zapadnim Balkanom, poentirajući da “proces proširenja dobija novi zamah” i imajući potrebu da nas obavijesti o onome za šta misli da ne znamo - da BiH tapka u mjestu i da proces proširenja napreduje i bez nas. (Kao da je nevažno ono što znaju i u briselskim dvorima: istraživanje Direkcije za evropske integracije BiH pokazuje da tri četvrtine građana naše zemlje podržava ulazak u Uniju).

Kompletiranju te, sumorne slike, doprinos je dao Paul Schmidt, generalni sekretar Osterreischische Gesellschaft fur Europapolitik, koji nas u petak, u intevjuu Oslobođenju, obavještava o tome da je 53 posto građana EU za prijem dodatnih zemalja, pa poručuje ono što Bruxellesu nikako da postane jasno: imajući na umu ambicije vanjskih sila i uticaj Rusije na Republiku Srpsku, “EU mora zauzeti snažniji stav i jasno komunicirati prednost evropskog socijalnog modela, evropskih vrijednosti, vladavine prava i slobode izražavanja, u poređenju sa autoritarnim i izolacionističkim alternativama”.

Nisam baš siguran u to da ova ocjena Paula Schmdita nije i dosad bila jasna onome kome je to trebalo da je bjelodano, ne samo u Bruxellesu. Ali, siguran sam - jer je to lako utvrditi i dokazati - u nastavak iscrpljujućeg, ispraznog i do bola beskorisnog običaja sezonskog mudrovanja, otkrivanja tople vode i presipanja iz šupljeg u prazno, koje je hronična odlika i domaćeg i stranog dijagnosticiranja naših (ne)prilika. Kao mačka oko vruće kaše, akteri tog manira, a zapravo odlaganja pravog odnosa prema problemima koji nas muče, istrajavaju na izbjegavanju odgovora na svima jasna, jednostavna, a presudno važna pitanja: zašto se ne imenuju, ne obilježe i, na kraju balade, ne sankcionišu oni koji za nos vuku i Evropu, i nas i ovu zemlju, nekažnjeno i uporno proizvodeći glib kočnica, blokada, potkopavanja i, u krajnjem cilju, rušenja ove zemlje?

Ili baš to i takvo ne-stanje odgovara i Evropi i onima koji lažno na riječima streme Uniji, a stvarno nam ruju put ka evropskim kalemima i udaljavaju nas od njih? Zbog jedinog cilja - očuvanja svoje kože?