Evropa i sljedeći svjetski poredak

Radikalne promjene američke vanjske politike predsjednika Donalda Trumpa navele su mnoge da posumnjaju da on želi dugoročno više uskladiti Ameriku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Sada se očekuje da će Sjedinjene Države, Kina i Rusija podijeliti svijet među sobom kao što su to učinili pobjednici u Drugom svjetskom ratu na Konferenciji na Jalti 1945. Dok Trump napušta 80-godišnju američku posvećenost očuvanju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i zakonima, svijet se vraća u doba “moć čini pravo”. Ipak, budući da Trump svu diplomatiju vidi kao transakcijsku, on se odriče glavnog američkog multiplikatora moći: njene sposobnosti da formira i vodi saveze.

Naravno, Trumpov pristup ne znači nužno da će on tražiti posebno bliske odnose s Putinom ili izraziti divljenje kineskom predsjedniku Xi Jinpingu. Štaviše, ne treba pretpostaviti da će Putin i Xi ikada početi vjerovati SAD-u, čak i ako se sprijatelje s Trumpom. Zašto bi lideri autoritarnih, diktatorskih sistema odjednom povjerovali u zemlju čija bi se strategija mogla iz temelja promijeniti nakon sljedećih izbora?

Bolji opis situacije je da se Trump okrenuo ne toliko ka Rusiji koliko od Evrope. On jednostavno želi da završi s ratom u Ukrajini i, u idealnom slučaju, sa cjelokupnim transatlantskim partnerstvom. Kao projekat koji svim svojim državama članicama daje jednaka prava, Evropska unija se suprotstavlja njegovom razumijevanju svijeta.

Po Trumpovom mišljenju, rat u Ukrajini i obaveze Amerike prema evropskim saveznicima skupe su prepreke nacionalnoj veličini. On vjeruje da SAD mogu samostalno dominirati svijetom ako se oslobode pravila, normi i međunarodnih obaveza. Nadmetanje velikih sila koje je uslijedilo ne mora se podići na nivo vojnog sukoba, ali će svakako predstavljati ratnu borbu za tehnološku, ekonomsku i finansijsku prevlast.

Takva promjena američke strategije ima duboke implikacije na Evropu. Povlačenje Amerike ostavlja vakuum moći na kontinentu, koji je već pogođen oštrim bočnim vjetrovima geopolitičkog nadmetanja. Trump misli da je rasteretio Ameriku napuštanjem Evrope, ali Rusi i Kinezi to bolje znaju. Svi su previše željni da iskoriste raspad transatlantskog saveza. U konačnici, Trump, Xi i Putin će, svaki, pokušati podijeliti Evropu iako iz svojih razloga.

Paradoksalno, u vrijeme kada se globalni centar gravitacije pomjerio s euroatlantskog na Indo-pacifik, Evropa ipak ponovo postaje oslonac svjetske politike. Evropa možda još nema veliku geopolitičku težinu bez SAD-a, ali to ne znači da su njene države članice i institucije osuđene da budu ribice koje plivaju u moru punom morskih pasa. Evropski tehnološki, ekonomski i vojni potencijal je značajan; uspjeh ili neuspjeh Evropljana u njegovoj realizaciji će odrediti budući svjetski poredak.

Do sada je potreba EU za jednoglasjem činila ju nedjelotvornom i presporom za djelovanje zbog značajnih razlika između njenih država članica. Dakle, prvi zadatak je razvoj nove strukture saradnje. Nedavno proglašena koalicija voljnih za podršku Ukrajini je prvi veliki korak ka oslobađanju od zavisnosti od SAD-a. Ova inicijativa uključuje nečlanice EU, a vode je Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a ne EU.

S obzirom na to da Francuska i Velika Britanija (obje nuklearne sile) nastavljaju da vode, grupa bi trebala stvoriti privremeno vijeće sigurnosti koje će raditi na uspostavljanju evropske odbrambene unije koja također uključuje Njemačku, Poljsku i Italiju. Osim što se bavi pitanjima članstva, ovo vijeće može razjasniti odnos koalicije sa EU i NATO-om, odrediti doprinose članica konvencionalnom i nuklearnom odvraćanju i koordinirati vojnu podršku Ukrajini.

Ali ove promjene neće biti dovoljne da Evropa preživi sama. Evropa takođe mora pronaći nove izvore ekonomske snage. Osim smanjenja birokratije i stvaranja privlačnih uslova za kompanije, Evropi su potrebni snažniji poticaji za promoviranje inovacija, istraživanja i razvoja. Ako ne može prikupiti resurse da privuče svjetske istraživače i većinu inovativnih kompanija, neće postići dinamiku koja joj je potrebna.

Konačno, Evropa mora raditi sa susjedima na jugu. Nasuprot tome, povlačenje iz međunarodne saradnje kako bi svoje resurse usmjerila na tenkove i granate samo bi podstaklo geopolitičko nadmetanje s nultim rezultatom kojim Evropa pokušava upravljati.

Njemačka će imati centralnu ulogu u ovim naporima. Dugi niz godina činilo se da gubi iz vida Evropu, upuštajući se u besplodno gledanje u pupak (fruitlessnavel-gazing). Srećom, čini se da je ovo opasno držanje prošlost. Čak i prije preuzimanja dužnosti, dolazeći kancelar Friedrich Merz poslao je snažan signal svijetu: Njemačka se vratila i to na potpuno drugačiji način. Ogromne sume novca koje su obećane za jačanje odbrambenog sistema i infrastrukture pokazuju da to nisu prazne riječi. Merz shvata da je za uspješan njemački zaokret ka Evropi potrebna snažna, dinamična njemačka ekonomija.

Merz i njegov budući koalicioni partner Socijaldemokratska partija jasno prepoznaju koliko sudbina Evrope zavisi od toga da li će Njemačka pojačati evropsku integraciju. Isto tako čini i francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji već radi u bliskoj saradnji sa novim njemačkim rukovodstvom.

Ali Njemačka također može pomoći Evropi tako što će ostati snažan glas za dijalog i diplomatiju, čak i kada kreće u novi ciklus izgradnje odbrane. Vojna snaga i otvorenost prema angažmanu dvije su strane medalje za izgradnju mira. Budućnost evropskog mira i prosperiteta sada je u potpunosti u rukama Evropljana.

(Sigmar Gabriel je bivši savezni ministar i vicekancelar Njemačke, predsjedavajući je Atlantik-Brücke; Peter Eitel je viši savjetnik za geopolitički rizik u FTI Consultingu u Njemačkoj; www.project-syndicate.org)