Epidemija, tenderi i ostali miševi

Bolest se, kažu, pojavila krajem aprila, sad smo dogurali do epidemije, a nakon što je prvooptužena Dobrinja, ispostavilo se da miševi kolo vode i u općinama Ilidža i Centar. Epidemija leptospiroze je uoči vikenda postala i službena činjenica u cijelom Kantonu, Sarajlije se čudom čude kako smo je izbjegli u 1.000 i kusur dana opsade, da bi nas stigla tri decenije kasnije. Do sada je potvrđeno 20 slučajeva, Infektivna klinika KCUS-a radi punom parom, iz Zavoda za javno zdravstvo kažu kako nema mjesta panici, Tužilaštvo Kantona Sarajevo otvorilo je istragu po službenoj dužnosti, a Vlada Kantona najavila širi institucionalni odgovor na krizu, što, valjda, treba razumjeti kao ozbiljno bavljenje vlastitim poslom - od deratizacije do redovnijeg odvoza smeća i čišćenja grada. Krivci su - rečeno je novinarima - zamršene tenderske procedure koje su, eto, stopirale redovne obračune s glodavcima!

Leptospiroza je, naučili smo po kratkom postupku, zarazna bolest koju uzrokuju bakterije najraširenije među pacovima i miševima. Do ljudi najčešće stiže posredno, preko vode, vlažnog tla ili hrane koju su zagadile zaražene životinje. Srećom, rijetko se prenosi s čovjeka na čovjeka, no zbog toga što vlažni periodi pogoduju širenju bolesti među domaćim životinjama, leptospiroza je i profesionalno oboljenje koje ugrožava veterinare, poljoprivrednike, stočare, radnike na kanalizaciji, otpadu, ribare, lovce, čak i vojnike na terenu. Bolest je izlječiva, teži slučajevi zahtijevaju bolnički tretman (u Sarajevu su tri pacijenta već primljena), rijetko završava smrću, a kako je to rekao i kantonalni ministar zdravlja Enis Hasanović, leptospiroza je više komunalni nego zdravstveni problem. I tako smo stigli do same suštine: rijetke deratizacije, prljavštine na svakom koraku i redovnih zastoja u odvoženju smeća. Ukratko - institucionalne nebrige o glavnom gradu.

Početkom prošlog septembra, gotovo slavodobitno smo iz Ministarstva zdravlja obaviješteni kako nakon dvije godine ponovo imamo ugovor o obaveznoj deratizaciji (to je onaj skup mjera čiji je cilj smanjenje populacije štakora, miševa i mišolikih glodavaca), a negdje u oktobru 2024. stigla je i vijest da je provedena. No, kako smo čuli i na presici u petak, te dvije godine pauze sada su stigle na naplatu, naprosto zato što efikasan obračun s miševima i pacovima, ako pričamo o preventivi zaraza, zahtijeva dva puta godišnje temeljitu deratizaciju. Birokratski problemi - poput žalbi koje stopiraju tendere - ne mogu biti ni alibi ni ispričnica, naročito ne sada, kada Sarajlije trpe posljedice. Vlasti su morale djelovati, tim prije što su mediji, u te dvije godine, bezbroj puta upozorili na najezdu glodavaca i svaki put dobili identičan odgovor: do tendera je! U međuvremenu smo imali i pokretanje klizišta i poplave, okolnosti koje također pogoduju rastu i razvoju štakorske populacije, tako da smo sada dovedeni do apsurda jer - eto - uz proglašenje epidemije odjednom mogu na teren izaći i inspekcijske kontrole i perači ulica, smeće nekako pronalazi brži put do deponija, a i proljetnu je deratizaciju ubrzala pojava opasne bakterije!

Slaba je utjeha, naročito oboljelim, što nam epidemiolozi tumače kako leptospirozu prijavljuju i gradovi u Evropi i SAD-u, tim prije što naši tješitelji zaboravljaju napomenuti kako se u Evropi i u SAD-u oboljelima prilazi puno ozbiljnije, čak se svaki pojedinačni slučaj istražuje do pronalska uzročnika, upravo zato da se bolest ne bi širila i da se ne pojavi epidemija. A da i ne govorim o tome da su naši javni higijenski uvjeti, nažalost, neuporedivi s bilo kojim ozbiljnijim zapadnim gradom. I tu je suština. Sarajevo je prljav i zapušten grad i to se vidi na svakom koraku, naše ulice vape za pranjem, mi se mjesecima - zbog radova koji jesu bili neophodni, ali njihovo izvođenje traje neoprostivo dugo - gušimo u prašini i suočavamo sa prilično neredovnim snabdijevanjem vode u pogođenim zonama. Naš javni prevoz kada dospije do pranja i dezinfekcije, postaje vijest, naše ulice, parkovi, naročito korito Miljacke, zanemareni su i prepušteni stihijskim akcijama.

Grad trpi lošu organizaciju, sukobe nadležnosti, političke sujete, bitke pozicije i opozicije, a kada se sve sabere i oduzme, Sarajevo nagrizaju štakori i jede birokracija. Kanton Sarajevo ima budžet od skoro 1,5 milijardi (nešto je manji od državnog), od rata naovamo slušamo velike planove, rasterećenja saobraćaja, gradnje, popravke, obnovu fasada, rekonstrukcije vodovoda i kanalizacije, a, zapravo, tri decenije čekamo da nam neko - bilo vlast ili opozicija - pokaže suvisli plan strateškog razvoja grada koji je, što se i prečesto zaboravlja, glavni grad Bosne i Hercegovine. I nikako da ga ugledamo. Šuma zakona i propisa, u koje valja ubrojati i tenderske procedure, i napravljeni su da bi se koliko-toliko stalo ukraj vizijama pojedinaca usmjerenih na (tendersku) korupciju i nezajažljivu potrebu da svako sebi napravi po jedan spomenik (vidi pod: Benjamina Karić). I zato nije kriva (samo) aktuelna vlast, čak je trojka i krenula u realizaciju nekih kapitalnih projekata, no Sarajevo je već tri decenije - od Daytona do danas - žrtva političkih ambicija da se upravo ovdje, na prostoru od Borija do Rimskog mosta pokaže i dokaže ko je gazda. Kako to nikom baš ne polazi za rukom, glavni grad BiH umjesto da blista u punom sjaju, turistima - kojih je sve više - svakodnevno pokazuje svoje ružnije lice. A odnedavno nudi i zarazne bolesti.