Energetska politika
Rat na Bliskom istoku nam je veoma jasno pokazao nekoliko stvari koje će uticati na sve. Prvo, uspostavlja se novi svjetski poredak. Prof. dr. Robert Pape, američki politolog sa University of Chicago, u kolumni za New York Times piše da sada umjesto dosadašnje tri, postoje četiri velike sile - Sjedinjene Države, Kina, Rusija i Iran. Iran, kaže on, kontroliše preko Hormuza 20 posto globalnog izvoza nafte.
Drugo, globalizam je mrtav, kao i zelena tranzicija, odnosno bar u onom obliku naplaćivanja takse na CO2 (ugljen dioksid). Svi smo jasno vidjeli u pomenutom ratu koliko su se svi utrkivali da dođu do energenta koji ispušta CO2, kojeg, usput budi rečeno, više niko i ne pominje. I treće, rat na Bliskom istoku nam je veoma jasno pokazao da svi koji imaju kakve-takve energente trebaju biti beskrajno zahvalni na tome.
Ovo posljednje podrazumijeva, naravno, i da se osim zahvalnosti iskaže i malo pameti pa da se energetska politika i budućnost osmisle isključivo oko energenata sa kojima se raspolaže. No, kako to obično biva na ovim prostorima, ovdašnji lideri rade sve suprotno pomenutom. Još naivno vjeruju da je unipolarni svijet živ, još se zaklinju u globalizam i zelenu agendu, te intenzivno razvaljuju samu osnovu energetske baze BiH.
Dakle, rat na Bliskom istoku nam je veoma jasno pokazao da se možemo uzdati samo u sebe. A u ovom kontekstu govorimo o energetici. Uredu, nemamo nafte, ali imamo, recimo, uglja. Prema podacima U.S. Energy Information Administration (EIA) i British Petroleuma, poznate rezerve uglja BiH procjenjuju se na 2,49 milijardi tona. Drugi izvori procjenjuju bh. rezerve na 3,5 do 5 milijardi tona.
A pomenutih 2,49 milijardi tona dovoljno je BiH pri sadašnjem obimu potrošnje za naredne 264 godine, kažu EIA i British Petroleum. No, pogledajte šta ovdašnji političari s tim blagom rade. Napravili su cijelu strategiju odustajanja od postojećeg uglja, jer su predani zelenoj agendi. A zašto nam je ugalj važan? Pa zato što se iz njega i dalje dobiva većina električne energije u svijetu.
Trenutno se 35 do 36 posto električne energije u svijetu dobija iz uglja, pokazuju podaci International Energy Agency i Ember Climate, a mi odustajemo od toga. Ne zvuči baš pametno, zar ne? Naravno, sad će neko reći: “Jeste, ali ugalj pri izgaranju zagađuje zrak”. Jeste, i to je tačno. Ali ima i rješenje. Skupi se nekoliko ovdašnjih inženjera i pošalje u, recimo, Njemačku.
U Njemačkoj bi trebali istražiti kako 63 njemačke termoelektrane ispuštaju u zrak zajedno manje štetnih plinova nego samo jedna bh. termoelektrana, pa onda primijeniti to rješenje - koje, dakle, postoji - i kod nas. Oni uporniji skeptici će sada reći: “Ali bh. ugalj ne valja, nije kvalitetan”. I to je tačno. Ali, kako je pokazalo ispitivanje u njemačkim laboratorijima, taj se bh. ugalj ipak može efikasno koristiti u termoelektranama u odgovarajućim pećima.
Kvalitativnom analizom karakteristika bosanskog uglja je dokazano da se on može koristiti (studija Qualitative Analysis of Coal Combusted in Boilers of the Thermal Power Plants in Bosnia and Herzegovina), samo, doduše, treba malo volje i rada. Uostalom, bosanski ugalj se ne razlikuje previše od onog u regiji, pa brojne termoelektrane u susjednim zemljama rade upravo na taj ugalj, koji, eto, kao nije dobar.
Nemamo također niti prirodnog plina. Ali, što je još važnije, nemamo ni osmišljenu strategiju šta hoćemo. Trenutno uvozimo plin iz Rusije, koji, prema saopštenju Energoinvesta, predlaže korekciju cijene u drugom kvartalu 2026. godine na nivou od 4,59 posto. A to je zaista ništa, s obzirom na krizu sa plinom u Evropi zbog rata na Blisikom istoku.
No, i tu se ovdašnji političari spremaju da zeznu stvar. Planiramo Južnu interkonekciju, kojom bi se sa Krka u Hrvatskoj plinovodom uvozio plin u BiH. Ok, lijepo, ali samo ako ostane i postojeća (recimo, alternativna) linija snabdijevanja plinom. Pa onda uredu - ko ima bolju cijenu plina, većina će kupovati od njega. To je, uostalom, prvo načelo bilo kojeg biznisa, zar ne?
Ali, ovdašnji političari sve češće pričaju kako treba ukinuti uvoz jeftinog ruskog plina - što je veoma skupa greška koju je uradila Evropa! Zbog te greške sada propada njemačka industrija automobila. A ovdje hoće da je ponove. Jer, tako je zacrtano u američkom zakonu Western Balkans Democracy and Prosperity Act za cijeli Zapadni Balkan. Cilj zakona - prekinuti dotok ruskih energenata na Zapadni Balkan.
Uredu, a šta ćemo onda? Uvoziti samo plin preko Južne interkonekcije? A da li se neko od nadležnih raspitao da li je još na snazi odluka Joea Bidena, prethodnog američkog predsjednika, o zabrani izvoza LNG (Liquefied Natural Gas) plina iz SAD-a? I da li je neko od nadležnih vidio izvještaj CNN-a iz decembra 2024. u kojem se navodi da američke kompanije kupuju ruski LNG u Indiji i preprodaju ga u Evropi po 3-4 puta višim cijenama?
I onda bi nam se lako moglo desiti da se “oslobodimo zavisnosti” od ruskog plina, ali da nastavimo i dalje kupovati ruski plin, samo ovoga puta daleko skuplji, koji će nam sada prodavati Amerikanci, a ne Rusi. Rat na Bliskom istoku je svima jasno pokazao u kojem (energetskom) smjeru treba ići. Ali, nažalost, ne treba zaboraviti niti Murphyjev zakon koji kaže da ljudi pribjegnu razumnim rješenjima tek onda kada iscrpe sve druge mogućnosti.
