ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Sve po zakonu

Svaki put pred izbore na površinu isplivaju svi apsurdi bh. zakona, njihova primjena, mogućnosti i privilegije. Kola se slome uvijek na jednoj osobi, pojedincu, a u suštini desetine, stotine je onih koji koriste sve što mogu. I vrlo rijetko iko od njih prekrši zakon, jer kod nas je uvijek “sve po zakonu”, pa ma koliko zvučalo besmisleno, smiješno, nemoralno.

I što je najgore, dok gledamo ove predizborne predstave, publika je uvijek iznenađena, začuđena, iznova šokirana. I zato umjesto da svaka ovakva situacija izazove tektonske poremećaje, izmjene ovih nemoralnih, apsurdnih zakona, svaki put posluže samo i jedino za jednokratno političko prepucavanje.

Posljednji u nizu takvih slučajeva, koji je zapalio javnost, jeste onaj o tri plate isplaćene supruzi visokog funkcionera Denisa Zvizdića na ime njegove teške bolesti i liječenja. Kola su se, po ko zna koji put, slomila na jednom imenu. Javnost je dobila svoju metu, društvene mreže su izbacile tone žuči, a politički oponenti su zadovoljno trljali ruke. I dok se drvlje i kamenje bacalo na Zvizdića, suština problema ponovo je ostala netaknuta, skrivena iza one najstrašnije, a u BiH tako uobičajene fraze “sve je po zakonu”.

Upravo u toj frazi leži korijen moralne i ekonomske propasti ovog društva. Kod nas je zakon postao štit za postupke od kojih se svakom poštenom čovjeku, a posebno onkološkim pacijentima, okreće želudac. Jer, svaki onkološki pacijent je primoran liječiti se isto, bez obzira na to da li radi u trgovini, butiku, rudniku ili Predsjedništvu. Svaki onkološki pacijent mora svakoga mjeseca uložiti u sebe 300 - 500 KM, za kupovinu suplemenata, da bi bio sposoban podnijeti terapiju, koje isto tako nema, pa je potrebno i terapiju kupiti.

Ali kod nas se javnost bavi jednim slučajem pomoći za liječenje, a stotine drugih zvaničnika, direktora, državnih službenika, namještenika, godinama, bez ikakve medijske pompe koriste isto ovo pravo, ali i mnoga druga, crpe budžet do posljednje marke koristeći privilegije koje su same sebi izglasale.

Najekstremniji, a potpuno legalan primjer koji godinama prolazi ispod radara je fenomen poznat kao penzionisanje na jedan dan. Zamislite sistem u kojem visoki funkcioner, nakon decenija sjedenja u udobnim foteljama i primanja basnoslovnih plata, podnese zahtjev za penziju. Država mu, strogo po zakonu, isplati otpremninu koja nerijetko iznosi između 15.000 i 25.000 KM, iznos koji prosječan radnik u realnom sektoru ne može zaraditi za dvije godine mukotrpnog rada. I taj isti funkcioner se ekspresno, već sljedećeg jutra, vrati na posao, u istu ili drugu državnu fotelju.

Zakonski, on sasvim legitimno, legalno, po zakonu prima ponovo platu, bogatiji za 15, 20 hiljada maraka državnog novca kojim smo ga mi nagradili za odlazak u penziju u kojoj je proveo čitava 24 sata. Ali, to što je nešto zakonito, ne znači da nije duboko nemoralno i da to nije potrebno mijenjati.

Ovakve prakse ogoljavaju zastrašujući, klasični feudalni jaz između dvije klase građana u BiH, onih koji rade u javnom sektoru i onih koji preživljavaju u realnom. Dok uposlenici javnih ustanova i državnih organa uživaju u benefitima kolektivnih ugovora koji im garantuju tri plate pomoći za teško oboljenje, bolovanje, visoke regrese, jubilarne nagrade i astronomske otpremnine, radnici u realnom sektoru moraju zaraditi za sebe i sve njih. Jedini su koji stvaraju novu vrijednost i pune budžete.

Radnici realnog sektora u penziju odlaze često s minimalnom otpremninom, bez ikakvih ušteđenih cifri na računu jer su i plaće u realnom sektoru neuporedive sa plaćama u javnom sektoru. Problem, dakle, nije u Denisu Zvizdiću, niti u bilo kojem drugom pojedincu koji je uzeo ono što mu je država ponudila na tacni. Problem je u sistemu koji je takve privilegije omogućio i ozakonio.

Zakoni u BiH nisu krojeni da štite najugroženije, već da služe kao sigurna mreža za predimenzionirani, dobro plaćeni administrativni aparat. Sve dok predizborne kampanje budemo trošili na zgražavanje nad pojedinačnim imenima koja nisu prekršila zakon, a ne na zahtjeve za korjenitu promjenu zakona o plaćama i otpremninama, razlikama u plaćama, jednakim pravima za sve bolesne građane, ništa se neće promijeniti. Sistem će ostati isti, legalno nepravedan, zakonski nemoralan i ekonomski neodrživ, dok će ceh tog bezobrazluka, kao i uvijek, platiti oni koji nemaju privilegiju da rade za državu.