Dugotrajni proces rastakanja

“Naša prošlost uvijek nalikuje našoj sadašnjosti”, zapisaće Mirko Kovač u knjizi pisama koje je razmjenjivao tokom devedesetih sa Filipom Davidom. Čitajući iznova ovu dojmljivu prepisku, koja precizno detektuje sva postranja na koja smo pristali, mogu se uočiti sve konstante koje su još uvijek dominantni narativi u kojima na ovim prostorima živimo. Drugačije govoreći, još tada je, po samom raspadu Jugoslavije, bilo očevidno u kojem pravcu će ići ovdašnja događanja naroda. To svakako nije bila kratkoročna kategorija prevrata, već dugotrajan proces rastakanja svih oblika izgrađene društvenosti. Njime je razoreno sve što se ticalo dosegnutih vrijednosti, sistema i kategorija na kojima je, uz sve manjkavosti, ipak bilo moguće misliti neku utopiju budućnosti. Trenutak u kojem je sve strovaljeno u ambis etnonacionalnih feudalizama vratio nas je u opštu regresiju, iz koje ni nakon završetka ratova, pa ni prelaskom u novi milenij nismo uspjeli izaći. Štaviše, insistiranje na stanju betoniranog sukoba, neprestanom manipulacijom strahom, nacionalističkom inžinjeringu pothranjivanja razlika, koje se kad god je to u skliskom političkom trenutku potrebno, pokazalo se kao jedini stvarni kontinuitet.

Sve ono što je bilo prije, sve što se u civilizacijskom smislu ostvarilo, trebalo je uniziti, poništiti i demontirati. Tu se u prvom redu misli na opštu dekulturalizaciju naroda, njegovo svođenje na nazadne tradicionalizme koji će minorne razlike pretvarati u ogromna polja mržnje, dok će sve one poveznice koje su nam zajedničko iskustvo biti marginalizirane i prokazane kao pogubne. Dakle, iz povijesti kao toka unaprijed, okrenuli smo se neprestanom povratku unazad, pa je prošlost ne ono što je ostalo iza nas, nego ono što neprestano dolazi i trve se sa sadašnjim trenutkom. Otuda dojam koji se nepopravljivo stiče jeste da mi opetovano ostajemo nedovršeni u svom formiranju, devetnaestovjekovni modeli uspostavljanja naciona kao neprevaziđene vrijednosti drže nas zarobljenima uz kolektivnu amneziju. Sve korake moramo iznova prolaziti, s razlikom što se prostor za neku novu avangardnu ideju do te mjere suzio da se ne naziru ni njene konture. Jednostavno nema smjelosti, sve je umrtvljeno, zatučeno u pojam. Ono što je ostalo su mrvice smisla koje niti mogu da nas povuku ka dalje, niti imamo snage da ih do kraja uništimo. Pa da iz nulte pozicije iznova nastojimo domisliti nešto što bi zaista bilo poželjan okvir supostojanja.

I tu se jasno vidi zašto su vođeni ratovi, šta je njihova pozadina i koliko su oni bili agresivno nuliranje jednog projekta, koji je, ako ništa drugo, davao neke rezultate, imao viziju da sve oko nas i u nama može biti izgrađeno van paradigmi resentimana kao jedinog načina postojanja. A koliko je taj projekat imao potencijala, vidi se po tome što ni nakon svog proteklog vremena nismo uspjeli domisliti ništa bolje, pa sada na njegovim razvalinama paratiziramo u svojim zombiziranim manifestacijama. Možda su u kratkom periodu postojali neki slabašni vjesnici nade da se stvari mogu, kako tako, vratiti u normalnu, ali čim su se uspostavili novi kriptodemokratski sistemi, kristalisala se logika torova opterećenih narcizmima malih razlika, koja pod krinkom zaštite naroda provodi neoliberalne agende tranzicijskog i postranzicijskog raskrčmljavanja svega onoga što je izgrađeno i osvojeno ranije. Svako opšte dobro, svaka želja da se nešto izgrađuje, pretvorena je u pasivnost i kolektivnu depresiju bez mogućnosti da se oslobodimo, zamislimo svoje živote kao one koji se neće prepuštati tek tako u bescijenje žrvnja vremena.

Jer da bi nešto bilo moguće promijeniti, nužno je steći neki oblik vjerovanja i imati svijest o zajednici, ne kao nepomirljivim razlikama i rasapu, nego zajednici koja u sebe dijalektički može uključiti najširi spektar stavova. I šta, na koncu, mi danas imamo? Vegetiranje na izanđalim mitovima i persiflažama o navodnim veličanstvenim pobjedama devedesetih, svako u svojoj izbi ubijeđen je da je bio na pravoj strani, da je kategorija istine samo njegova. Dok se promišljanje našeg zajedničkog poraza, iz kojeg bi se kao suočenja i moglo nešto naučiti, zanemaruje i posmatra kao slabost. Tek kada prihvatimo da smo svjesno pristali na poraz, na vlastitu degradaciju, biće moguće napraviti korak unaprijed. Mimo toga sve je ljuštura bez smisla, kojoj robujemo i koja nas blokira, bivajući plemena koja se navijački ponašaju i kad nikakvih rezultata zapravo nema.