Drašak svježeg vjetra na Balkanu

Kada je postao odbornik, sanjao je da bude poslanik. Kada je postao poslanik, želio je da bude gradonačelnik. Kada je postao gradonačelnik, htio je da vodi političku stranku. Kada je došao na čelo političke stranke, shvatio je da je sazrio dovoljno da vodi i državu. Sve je uradio na vrijeme uglavnom zahvaljujući tome što ništa nije uradio kako treba. Postao je ono protiv čega se borio. Goropadni gerilac se nakon samo jednih izbora premetnuo u nagodnog trgovca.

Jedini je poslije Dodika shvatio kako se pobjeđuje. Kada je prije pet godina jurnuo na Banju Luku, radio je na terenu sedam puta više nego tadašnji SNSD. Gdje je Radojičić došao jednom, on je dolazio tri puta. Gdje je Radojičić bio tri puta, on je bio pet. Išao je po selima, balirao sijeno, kupio šljive, kosio zaparložene njive. Gladan moći i uspjeha nije odbijao nijedno jelo koje su mu iznosili. Danas radi samo kada je u kampanji, a u kampanji je svakoga dana.

Rasturio je grad koji vodi bolje i uspješnije nego sve vojske koje su kroz njega prolazile. Pravio je kružne tokove bez građevinskih dozvola, prekopavao je parkove da bi ih potom betonirao, udarao je temelje spomenicima koje nikada nije završio. Osnovao je Tim za reviziju koji se nakon pola godine ugasio. Jedni su utekli, a drugi su tužili Gradsku upravu za neisplaćene naknade. Iza Tima je ostalo par šturih izvještaja i nekoliko nemuštih sukoba.

U prvoj godini mandata formirao je Visoki savjet u kojem su bili, između ostalih, vaterpolista Dejan Savić, profesor ekonomije Miodrag Zec, genetičar Miodrag Stojković, demograf Aleksandar Čavić. Ni članovi ovog savjeta ne znaju kada su se posljednji put sastali. Niti je šta predloženo, niti je šta učinjeno. Mladi gradonačelnik je još jednom pokazao da mu u nabacivanju fasade nema ravnoga. I da je fasada jedino što ga zapravo interesuje.

Godinama je grmio protiv glomaznog birokratskog aparata, a onda je na taj aparat nakalemio i vlastite priključke. Ono što je Dodiku Sanja Vulić, njemu je Tanja Palačković. Ono što je Dodiku Željka Cvijanović, njemu je Smiljana Moravac Babić. Tako mlad, a već Milorad! Njegovi finansijski đenerali, koji su se već pročuli po nekretninama i procentima koje uzimaju, učiniće sve da vrhovnom komandantu u Republici bude kao u pećini sa blagom.

Mladi gradonačelnik je nedavno preuzeo stranku i krenuo je udarnički da je vaskrsava. Ide od grada do grada, od opštine do opštine i podiže ono što je bilo srušeno. Grad je ostavio onima koji znaju manje od njega - ako je to uopšte moguće - dok on udara temelje za narednu izbornu trku. Poslušao je ono što mu je Dodik davno rekao, pa na sve moguće načine pokušava da se dodvori Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Do Rusa mu je još daleko - jer Rusi su hipotenuza u srpskom pravouglom političkom trouglu - ali i to preko noći može da se okrene.

Čak i ono dobro što je uradio, poput šetališta uz Vrbas, šetališta koje se pruža od Zelenog mosta do Švedske plaže, nije uradio kako treba. Sve male pobjede pretvorio je u velike poraze. Udarnika je zamijenio maneken. Sve što mu valja - nalazi mu se na storijima. To je njegov jedini kapital, jedino njegovo nasljeđe. I on je, poput Košarca, nabio naočare uvjeren da je tako ozbiljniji, odgovorniji i pametniji. Parip pod krunom i dalje je parip, a ne kralj.

On bi da gradi, a ne umije da pokosi. On bi da zida, a ne zna da pokupi smeće. On bi da vodi, a ne može ljudima da pusti vodu. Sve što treba on naprosto ne zna. Sve što nikome, osim njemu, nije potrebno - u tome je prvak svijeta. Kada padne deset centimetara snijega, Banja Luka bude danima u komi. Kada padne jača kiša, udare poplave. Čim ugrije iznad trideset - nema vode. Kako bi tek vodio Republiku kada ovako vodi grad? Na pola njegovog mandata od Republike Srpske bi ostao samo kružni tok u Foči.