Djeca bez groba

Admir Hurtić je rođen 1979. godine. Visok 160 centimetara. Crnokos. Zaljubljenik stripova i sakupljač Zagora. Dobar prijatelj, te učenik Osnovne škole “Ismet Kapetanović”. Sa ocem Ibrahimom i majkom Ferzetom, na početku rata protiv Bosne i Hercegovine je ostao u Grapskoj. Zarobili su ih pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih jedinica. Od tada mu se gubi svaki trag. Svjedočenjem rođaka Amira, u mjestu je nakon okupacije ostalo 25 osoba. Pobijeni su, a potom zapaljeni u lokalnoj pekari. Vjeruje se da su tijela skončala u rijeci Bosni.

Prema UDIK-ovoj knjizi o zločinima u Doboju, a na osnovu podataka Instituta za nestale osobe BiH, najmlađa žrtva na teritoriji ovog grada je Denis Delić. Imao je 11 godina, bio je također iz Grapske. Amela Hurtić je na dan nestanka imala 15, dok je njena imenjakinja prezimena Alić bila stara 14 godina. Denisovi, ali i njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u Grapskoj 2000. godine. U selu se još traga i za Sanelom Džebićem. Ubijenim u sedamnaestoj godini života.

Gorući problem u procesu nestalih lica je nedostatak pravih informacija o lokacijama masovnih grobnica. BIRNBiH navodi da je u 2024. više od polovine bilo neuspješno. Radilo se o skoro 80 grobnica. Otkrivena je samo jedna sa najmanje četiri žrtve na području Prijedora.

Fikret Bačić je 23. jula 1992. izgubio 29 članova obitelji. Među njima, dvoje djece, suprugu i majku. Tog su dana pripadnici Vojske Republike Srpske u Zecovima ubili osamnaestoro djece. Nermina je imala šest godina. Nije ni krenula u školu. Nermin je bio star 12 godina. Svakog se dana Fikret iz kreveta budi u nadi da će saznati gdje su mu posmrtni ostaci mališana. U njegovom je gradu ubijeno 102 djece. Vlasti još ne dozvoljavaju podizanje spomenika.

Nestale se osobe podvode pod ključni prioritet pet. Jedan je od četrnaest iz Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji. Prijeko potrebnim uslovima kako bi država nastavila zacrtani cilj. Osim toga, u izvješću iz 2010. usvojenom nakon posjete Bosni i Hercegovini, Radna grupa za prisilne i nedobrovoljne nestanke Ujedinjenih nacija zamijetila je da bi rješavanje nestalih valjalo predstavljati imperativ u razgovorima naše države i zajednice evropskih država.

Mevlida Džananović iz Goražda porodila se 16. aprila 1992. godine. Kako je beba imala manju kilažu, neophodan je bio inkubator. Vrlo brzo je transportovana u Foču. Dan kasnije, razgovarala je sa bolnicom gdje joj je dijete bilo smješteno. Htjela joj je nadjenuti ime Edina. Osamnaestog više nije bilo struje. Telefonska komunikacija nije bila moguća.

Kada je decembra 1996. izbjegla u Irsku, domaćinima je rekla da joj je dojenče ostalo u mjestu gdje se Ćehotina ulijeva u Drinu. Crveni je križ pokrenuo akciju, a već juna 1997. zaprimila je odgovor da je malena preminula. No, ne i gdje je sahranjena. Nikada u to nije povjerovala. Poslije rata je dobila drugo dijete. Nazvala ju je Edina. Premda, do kraja života je nastavila tragati za novorođenčetom nestalim u fočanskoj bolnici.

BIRNBiH navodi da je tokom rata protiv Bosne i Hercegovine do decembra 2024. verificiran nestanak 29.888 osoba. Još se traga za 7.581 licem. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, u našoj zemlji je tokom rata nestalo više od hiljadu maloljetnika. Ekshumirani su i identifikovani posmrtni ostaci 917 djece. Njih 445 žrtve su srebreničkog genocida. Kao nestali još se vodi 373. Od tog broja 29 je beba.

Za potrebe baze BIRN-a BiH o nestaloj djeci za kojima se još traga napravljeno je 35 priča. Dokumentarni film “Rođeni, a ne postoje” uradio je Jasmin Begić. Doprinos je dao i Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine. No, do kontakata brojnih roditelja i članova porodica, organizacija je morala mukotrpno raditi. Mnogi su promijenili adrese, a neki su i umrli.

Nevladina udruga navodi manjak političke podrške kada je u pitanju traganje za nestalim osobama. Iz toga proističu svi drugi problemi. Finansije, šutnja o zločinima i grobnicama, manjak resursa. Tehničkih i kadrovskih. Predstavnici udruženja žrtava ukazuju da su izmanipulisani od vlasti. Političarima su uvijek važnije njihove fotelje od onoga što tišti ove ljude.

Goražde je od Konjica udaljeno oko 150 kilometara. Posmrtnih ostataka Radoslava Kuljanina još nema. U trenutku nestanka imao je 16 godina. Učenik mašinske škole. Htio je postati inžinjer. Paljenjem sela Blace, maja 1992, sa porodicom je krenuo prema Kalinoviku. Zatočeni su od pripadnika Armije RBiH u selu Bjelimići. Docnije su dovedeni u Glavatičevo. U zaseok Račica, odakle saznanja o njegovoj sudbini presušuju. Brat Ranko ne traži ništa, osim da sazna gdje su Radoslavove kosti. Sreću time ne bi mogao opisati.