Diskriminacija Irana
“Od drevne Perzije prije hiljadu godina do civiliziranog Irana danas, duh Irana ostaje živ i nepokolebljiv. Hvala ti, Los Angelesu, na gostoprimstvu. Stigli smo ponosno, takmičili se časno, a odlazimo dostojanstveno”, napisali su fudbaleri IR Iran koji su odigrali neriješeno sa Belgijancima 0:0
Kako je Svjetsko prvenstvo postalo ogledalo novih globalnih podjela Dok se na Bliskom istoku ponovo gomilaju oblaci neizvjesnosti oko Hormuškog moreuza, a Izrael nastavlja vojne operacije u Libanu uprkos postignutim sporazumima o smirivanju sukoba, jedna naizgled sporedna priča sa Svjetskog prvenstva u nogometu otkriva koliko su politika i sport danas nerazdvojivi. Riječ je o reprezentaciji Islamske Republike Iran.
Nakon svake utakmice na američkom tlu iranski reprezentativci prisiljeni su napustiti teritoriju SAD-a i vratiti se u svoju bazu u Tijuani u Meksiku. Niti jedna druga reprezentacija nema takav režim kretanja. Dok ostali timovi slobodno treniraju, odmaraju se i pripremaju za naredne utakmice, Iranci se nalaze pod posebnim sigurnosnim režimom koji ih faktički pretvara u goste kojima je dopušten ulazak samo na nekoliko sati. Američke vlasti tvrde da je riječ o sigurnosnim mjerama. Najobjektivnija analiza potvrđuje da je riječ o potpunoj diskriminaciji jedne fudbalske reprezentacije. Činjenica je da na Svjetskom prvenstvu ne postoje jednaki uslovi za sve učesnike.
Kada sport prestane biti neutralan Sada i sama organizacija najvećeg nogometnog događaja na svijetu pokazuje da geopolitički sukobi određuju čak i način na koji se ekipe kreću između stadiona. Zato nije čudno što je selektor Irana svoju reprezentaciju nazvao “najugnjetavanijom ekipom prvenstva”. Teško je osporiti da se Iran nalazi u specifičnom, teškom položaju.
Nakon remija protiv Belgije Iranci nisu ostavili iza sebe samo sportski rezultat nego i političku poruku. Njihove riječi o drevnoj Perziji, dostojanstvu, miru i prijateljstvu među narodima nisu bile upućene samo navijačima. Bile su to riječi naroda koji želi pokazati da ga međunarodni pritisci nisu slomili. Posebnu težinu nosi činjenica da je poruka napisana rukom i ostavljena u svlačionici Los Angelesa neposredno prije povratka preko granice u Meksiko. Uz sve to, pažnju su izazvali i hashtagovi “#168” i “#minab”, koji su se našli uz poruku. Prema navodima iranskih medija, riječ je o simboličnom podsjećanju na 168 djevojčica koje su izgubile život u napadu na školu pogođenu raketiranjem tokom početka vojnog sukoba između Izraela, SAD-a i Irana.
To je bio tih, ali simboličan protest. Nije slučajno što su mnogi neutralni navijači počeli simpatizirati iranski tim. U sportu publika gotovo instinktivno staje uz one koji se smatraju slabijima ili nepravedno tretiranima.
Poređenja s Berlinom 1936. godine Mnogi će osporiti poređenja današnjih događaja sa Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. i za to postoje ozbiljni razlozi. Tridesetih godina prošlog vijeka nacistička Njemačka bila je totalitarna država koja je sistemski progonila Jevreje i druge grupe, što se, dakako, ne može i ne smije relativizirati. Ali, ipak, jedna historijska činjenica ostaje zanimljiva. Želeći svijetu pokazati privid normalnosti, Hitlerov režim je dopustio dolazak stranih sportista različitih rasa i vjera, uključujući afroameričke i jevrejske takmičare. Olimpijada je tada poslužila kao propagandna pozornica na kojoj je nacistička Njemačka pokušala prikriti pravo zločinačko lice režima.
Naravno, današnja Amerika nije nacistička Njemačka niti takvo poređenje može biti prikladno. Postavlja se, međutim, pitanje - kako je moguće da zemlja koja sebe predstavlja kao globalnog zaštitnika ljudskih prava na najvećem sportskom događaju svijeta jednoj reprezentaciji nameće ograničenja kakva druge nemaju? To je pitanje na koje Washington još nije dao uvjerljiv odgovor.
Hormuz i nogomet Na prvi pogled zatvaranje Hormuškog moreuza i nastup iranske reprezentacije nemaju nikakve veze. Ali imaju. U oba slučaja riječ je o borbi za dostojanstvo i politički položaj Irana, koji se nalazi pod snažnim međunarodnim pritiskom. Dok se u diplomatskim salonima vode pregovori o Libanu, sankcijama i pomorskim rutama, iranski nogometaši na terenu nose teret tih sukoba. Njihov remi protiv Belgije zato je bio mnogo više od jednog boda. Bio je to podsjetnik da politika može određivati granice kretanja, izdavanje viza i sigurnosne protokole, ali ne može unaprijed odrediti rezultat utakmice.
Bruka domaćina Svjetska prvenstva trebala bi biti praznik čovječanstva. Mjesto gdje države privremeno odlažu političke sukobe i prihvataju ista pravila igre. Kada jedna reprezentacija mora nakon svakog susreta napuštati zemlju domaćina, onda se postavlja pitanje da li su ta pravila zaista jednaka za sve. Iran će sada doputovati u Seattle na utakmicu protiv Egipta. Ponovo će doći u SAD iz Meksika i ponovo će se, prema sadašnjim pravilima, odmah vratiti nakon susreta. Možda će ispasti sa prvenstva, možda i prođe dalje. No, bez obzira na sportski ishod, ostaje gorak utisak da je Svjetsko prvenstvo 2026. godine pokazalo kako su geopolitičke podjele stigle i na nogometne terene. A to, u svakom slučaju, nije poraz Irana. To je poraz ideje da sport pripada svima jednako.