Diplomatske brige Kaje Kallas

Ostaje nejasno da li se ratu u Ukrajini nazire kraj, budući da taj nesretni konflikt konstantno oscilira između faza eskalacije i deeskalacije, ali je to svjetsko krizno žarište ponovno u interesu šire političke javnosti. Odlazeći Joe Biden je dopustio Ukrajini limitirano korištenje dalekometnog balističkog oružja ATACMS koje bi, s obzirom na doseg od oko 300 km, lako moglo doseći mete na ruskom teritoriju. Trump mlađi će kreativnim rječnikom počastiti ovu odluku na platformi X, smatrajući kako odlazeća administracija želi eskalaciju ili Treći svjetski rat, onemogućavajući tako Donaldu starijem da uspostavi mir i spasi živote. No, da Biden nije samo sklon eskalacijskim radnjama, već preferira i mir – makar onaj obiteljski – pokazao je nedavno kada je predsjedničkim ukazom pomilovao vlastitog sina, Huntera, formalno mu oprostivši greške počinjene u mračnim danima ovisnosti. Budući da i Putin oružje za utrku ima, korištenje rakete naziva Orešnik, po jakosti, njegovim riječima slična “udaru meteora”, u napadu na ukrajinski grad Dnjepar, pokazalo je razornu snagu te najnovije perjanice ruske vojne industrije. Zatim će Zelensky doživjeti ako ne baš kopernikanski obrat u punom smislu, onda bar radikalnu redefiniciju vlastitih političkih stavova: spreman je Volodimir na mir i (privremeni) teritorijalni ustupak Rusiji – radi se o teritorijima pod efektivnom kontrolom ruske snage – pod sigurnosnim uvjetima da ostatak ukrajinskog teritorija (cca. 80%) ekspresno uđe u NATO, osiguravši sebi sigurnosne garancije, a vraćanje odmetnutih teritorija će biti ostavljeno za neka povoljnija diplomatska vremena. Puno disonantnih aktera, njihovih osobnih priča i društvenih patologija, bezbroj protagonista i antagonista u ratu u Ukrajini, koji je već ušao u nesretni jubilej prošavši simbolički prag od 1.000 ratnih dana uz milijun žrtava na obje strane, kako su istraživački novinari The Wall Street Journala u vlastitom serijalu nedavno dokumentirali. Dodajmo tome gotovo nemjerljiv broj raseljenih lica, ruiniranu infrastrukturu i bezbroj tužnih ljudskih priča i dobivamo sukus rata u Ukrajini.

Istovremeno, poneki zakon logike nalaže da se sukob mora zaustaviti. Da li žena, nova visoka povjerenica EU za vanjsku politiku, može pacificirati duhove, potaknuti mirovne inicijative pokazavši kako i sama Europska unija može biti aktivni protagonist buduće globalne mirovne arhitekture? Ona je Kaja Kallas, bivša estonska premijerka kojoj tepaju da je “čelična lady”, a aktualni prvi briselski diplomat koji je za svoj prvi službeni posjet izabrao upravo Ukrajinu. Za razliku od vremena kada je kao estonska premijerka u Tallinu susrela predsjednika Zelenskog – tada je odabrala žuto-plavu kombinaciju koja je trebala simbolizirati ukrajinsku zastavu i želju za slobodom – u Kijevu je Kallas odabrala nešto konzervativniju kombinaciju u tamnijim tonovima, u dolčeviti, doslovno, ali i diplomatski “zakopčana do grla”. Službeni komunikati, svjedoci susreta su mogli samo potvrditi kako se pristupanje Ukrajine Europskoj uniji nastavlja, kako će uslijediti i financijske injekcije iz Europe – troškovi rata su veliki izazov za državnu riznicu, pa je ratni porez u Ukrajini povećan s 1,5% na 5%, a Putina će brzo zadesiti, rekla je Kallas, i petnaesti krug sankcija. Kad smo već kod spomenute diplomatske zakopčanosti, Kallas je diskretno spomenula kako postaje sve teže objasniti zemljama članicama, njih 27, da nastave podržavati Ukrajinu. No, ona smatra kako ne postoji alternativa tome, budući da se tako samoj Ukrajini osigurava najjača pregovaračka pozicija u budućim pregovorima s Moskvom.

Postoji neka čudna veza između Kaje Kallas i Moskve, koja dodiruje i neke intimne točke njenog bića. Njena majka, tada šestomjesečna beba je sa svojom majkom, Kajinom bakom, davne 1949, deportirana u Sibir, preživjele su žive i zdrave te su se kasnije vratile u Estoniju. Upravo je ovaj neuralgični dio obiteljskog života i lansirao Kaju Kallas u globalnu političku elitu. Nedugo nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, ona je svoju priču podijelila s javnosti, prvo u New York Timesu, a zatim ju je, nešto revidiranu, podijelila i u Europskom parlamentu. Obiteljska priča, lišena viktimizma, govori kako su te tri snažne žene, baka, majka i Kaja, iz teškog događaja izašle jače i s osmijehom, budući da su preživjele. Ipak, mrvica revanšizma je neizbježna: kao premijerka će Kallas ukloniti spomenike sovjetskim vojnicima pribavivši si potjernicu Kremlja, navodno zbog uništavanja povijesnog sjećanja.

Istovremeno, Kallas je već tada naglašavala svoj temeljni pogled na rat i mir u Ukrajini. Toj zemlji je potrebno pomoći, a agresor nas je potakao na zajedničku akciju. Istina, Putin je heterogenu europsku politiku ujedinio, ponajviše na površan i neiskren način, ali i to je oblik funkcionalnog ujedinjenja koje se manifestiralo u sekuritizaciji EU i površnoj javnoj retorici. Kallas je željela paralizirati “kremaljsku ratnu mašineriju” i ne dopustiti Putinu ni misao o tome da je pobijedio u ratu, kako mu se ne bi javio još poneki ratni apetit. Odnose s Rusijom potrebno je regulirati pametnom politikom zadržavanja – čini se da joj je na umu bilo ažurirati hladnoratovsku strategiju zadržavanja ekspanzije Istočnog bloka. No, za zaustavljanje rata u Ukrajini, Kaja Kallas će morati redefinirati vlastite postavke i suočiti se direktno s ruskom stranom kao glavni europski medijator. Kallas zasigurno razumije sovjetski um, a eventualni susret s eksponentima ruskog režima možda bi doveo do smanjenja napetosti u međudržavnim odnosima, popularnog detanta, pretpostavke svakog budućeg mira.