Dejtonsko jučer, danas i sutra

Kada je 1989. godine došlo do rušenja Berlinskog zida, Willy Brandt, po mnogima jedan od najpoznatijih njemačkih političara 20. stoljeća, reći će kako je Zid predstavljao umjetnu podjelu među ljudima, a njegovo rušenje dovest će do približavanja ljudi – novih ljudskih i političkih odnosa – a vrlo brzo i do unifikacije Njemačke. U mjesecima i godinama koje su uslijedile, u čitavoj Europi su započela dva paralelna procesa: približavanja nekada podijeljene Europe kroz nadilaženje blokovskih podjela i unifikaciju u zajednički politički prostor, dok je prostor bivše Jugoslavije zadesila pak dezintegrativna sudbina, nasilna disolucija i rat. Čitava politička i društvena povijest se suštinski svodi na ova dva suprotstavljena elementa: integracija, povezivanje i mir ili pak antiteza istoga u vidu dezintegracije, disolucije i rata.

U godinama koje su slijedile, dakle, dogodilo se ono što je Žižek svojedobno opisao riječima kako je “moj susjed postao moj monstrum”. Time je opisao paradoksalne i bolne odnose u društvima pogođenim sukobom: ljudi čiji se životi dodiruju u neposrednoj blizini su jedni drugima istovremeno i najbliži, ali u ratu i najveći izvor prijetnje i boli. U samom kontekstu ovaj fenomen je posebno istaknut za vrijeme samog rata (1992-1995), ali i vremenu koje će uslijediti. Razne tipologije nasilja koje su se periodično izmjenjivale dodatno su uništavale veze i mostove između ljudi, koji su nekada živjeli poprilično visoku razinu socijalne i druge kohezije. Nasilje u raznim manifestacijama (fizičko, psihološko, seksualno nasilje naročite nad ženama), koncentracijski logori, javna stratišta, urbana i ruralna, etnička čišćenja, povezani ratni zločini, te genocid u Srebrenici, uz manijakalnu želju za kontrolom teritorija i populacija, sukus su tog nesretnog perioda u recentnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Ratno nasilje korišteno je kao strateški instrument političke dominacije te je ostavilo trajnu posljedicu na društvenu i simboličku memoriju ovih prostora, ali što je, možda, politički gledano i najvažnije, izvršilo je fundamentalan utjecaj na buduću arhitekturu društva.

Rat je bio neposredan uzrok stvaranja Dejtonskog mirovnog sporazuma iz kojega je deriviran i sam Ustav Bosne i Hercegovine. Taj ustav, iako će se kodificirati s onu stranu Atlantika, nije nastajao u prestižnim političkim laboratorijima ili na nekim pompeznim asemblejama, već je naprosto plod ratnog vremena koje mu je prethodilo. Dayton će tako postati instrument za okončanje rata, uspostavu mira, strukturiranje države prilagođene realnosti podjela koje je sam rat proizveo. Kompromis između pravde i mira ne samo da je težak, možda i nemoguć, već je i paradoksalan. No, gotovo da su svi mirovni ugovori u novijoj povijesti čovječanstva bili upravo takvi, paradoksalni.

Ratovi su duboko nehumani sami po sebi i mirovni sporazumi gotovo po prirodi naginju realpolitičkom rješenju. Često su nepravedni, legalizirali su i normalizirali ratne zločine i sve zamislive i nezamislive podjele, ali su istovremeno iznjedrili mir, možda negativni i nesavršeni, ali relativno funkcionalni. Dayton je u ovom smislu i majka i maćeha: pragmatična majka koja je nasilju stala nakraj i uspostavila novi politički red, ali i maćeha, figurativno, instrument budućih političkih i simboličkih podjela. Etnička podjela Bosne i Hercegovine koja je normirana, pa i zacementirana, s jedne je strane, društveno gledano, stabilizacijski instrument, ali istovremeno i izvor fragmentacije i opstrukcionizma kojega je najlakše uočiti u sferi politike gdje predstavlja konstantu ovdašnjeg političkog života. Inženjering mira koji je prisutan i u samom Dejtonskom mirovnom sporazumu naprosto je nedovršen, ali on nije apsolutan, već pruža mogućnost za funkcionalno, pa čak i korektno političko djelovanje. Ako je već Dayton postavio opći okvir za budući život, navedeni okvir nije konačan, već ovisi o tome kako ga koristimo, prilagođavamo i nadilazimo.

Iako tridesetogodišnje iskustvo s Daytonom pokazuje kako ga politički akteri najčešće koriste na posve destruktivan način, sama država Bosne i Hercegovina se pokazala izrazito otporna na brojne nepovoljne okvire koje proizlaze iz ustavnog uređenja. Ako je suditi po realnoj postratnoj integraciji ljudi, radi se o uspješnom modelu: država je jedna, administrativno je podijeljena, pa je onda i javna sfera fragmentirana na najmanje tri, a možda i više cjelina, nadležnosti su nejasne i nefunkcionalne, ne postoje zajednički simboli, ali, funkcionalno gledano, samo društvo napreduje. Pomirenje se dogodilo u sferi ekonomije, ljudskih života, ali istovremeno postoje temeljne razlike između pravca u kojemu ovo društvo treba biti usmjereno.

Bosna i Hercegovina primjer je postmoderne države: primjerice, zajednički simboli poput himne, zastave i državnih praznika za mnoge su sekundarni, budući da u njihovim svijestima dominiraju partikularne etničko-simboličke odrednice. No, pod zastavom BiH se nikada nije ratovalo, a instrumentalna inačica himne je izrazito dostojanstvena, posebno ako se podsjetimo da je većina tekstova svjetskih himni plod romantizma, pa su onda i tekstovi nasilni, herojski i isključivi. Simboli Bosne i Hercegovine su, za razliku od mnogih, pacifistički orijentirani i baš zato zaslužuju poštovanje. Ustavni okvir, unatoč problematici koju generira, pruža mogućnost političkog djelovanja i daje mogućnost za unaprjeđenje postojećeg okvira, no političkim akterima u principu odgovara ovakav model – stabilokracija, etnički fiksizam, vječni statsu quo ili lažni politički idealizam – pa ih izmjene i ne zanimaju pretjerano.

Nemoguće je ekskulpirati niti prosječne građana koji, iako su inficirani političkim konstrukcijama, ipak gotovo u polovici izabira ne sudjeluju na izborima. Do političara je, ali i do građana. Svaku neuralgiju, pa i dejtonsku političku moguće je promijeniti, relativno predvidljivim institucionalnim putem, koji se ipak, u konstantnoj političkoj kakofoniji, ne čini kao realna mogućnost. No, nevezano za sve prethodno, bosanskohercegovačko društvo posjeduje svoju unutarnju snagu i dinamizam, čak i neku neobičnu toplinu koja spaja udaljene ljudske obale, što daje neku diskretnu nadu za progresivnije i mirnije buduće političke odnose u vremenu koje slijedi.