Decenije magijskog mišljenja

Razmišljajući o iščekivanju moguće katastrofe (kao načinu života), zapisao sam na Twitteru: “Postoji ovdje, u BiH, neka glupava nada u ljudskim glavama da će se zločinci koji su 1992. palili gradove, ubijali, silovali, provodili genocid kao zvaničnu politiku nekako promijeniti, postati bolji i zavoljeti one koje inače mrze. Nikad se to nije desilo u povijesti, niti će.”

Imam nepogrešiv osjećaj da živimo ovakvo stanje svijesti, i u tome vidim samo našu ljudskost, pa čak i ako smo malo glupavi u želji da ovaj naš svijet (svijet ove zemlje) gledamo ružičastim naočalima. Ljudski je biti naivan i vjerovati kako će se drugi ljudi promijeniti na bolje, kako će prodobriti nešto u njima, pa ćemo se skupa svi uhvatiti za ručice i laka koraka krenuti u budućnost toliku svijetlu da će nas oslijepiti od dobrote. Ne moramo to raditi, jer se to već dešava. Budućnost je došla, i ne da nije nimalo svijetla, nego je tamna, narogušena, tjeskobna i ne obećava ništa dobro kao u našim hippie vizijama.

I ne moramo mi vjerovati da se čovjek može temeljno prodobriti, to su za nas, i u naše ime, uradili ljudi na vlasti, stranke famozne trojke. Oni su u Dodiku nazrijeli tu iskonsku dobrotu, i kao dodirnuti rukom s neba nas su uvjeravali kako je on postao novi i bolji Milorad Dodik. Oni koji su gorljivo pratili političku scenu postratne BiH znaju da Dodik takav čovjek nikad nije bio, osim što je bio mlađi i imao više kose na glavi. Sada se suočavamo s posljedicama onog što se u engleskom jeziku zove: wishful thinking; a postoji i bolji termin: magijsko mišljenje - to je kada vjeruješ da tvoje misli, emocije, neke riječi, molitve mogu uticati na promjene u vanjskom svijetu. Pa ako mislimo da je nebo zelene boje, onda ono nikako ne može biti plavo, neminovno mora postati zeleno.

Naši “magični filozofi” su mislili da će misleći kako se Dodik promijenio zapravo dovesti do toga da ga sutra vidimo prvog na Paradi ponosa kako maše zastavom duginih boja. Iz oblasti: neće se nikad dogoditi.

OK je imati magično mišljenje, ali ga zadrži za sebe, ili piši o njemu kao Joan Didion (memoar “Godina magičnog mišljenja”). Ili se nadaj kao ja kad sam mislio da će mom ocu pomoći ako mu poželim zdravlje svaku noć prije nego što zaspim. Problem je kada neko svoje magično mišljenje predstavi kao čvrst politički program, koji ovu zemlju treba da povede u blještavu budućnost Evropske unije. Iz oblasti: nije se desilo, a sumnjam da ikad i hoće.

I tako nam prođe trideset godina života u strahu od novog rata. Kao da nam ovaj “naš prvi rat” nije bio i više nego dovoljan. A jeste, nije da nije. Još se u njegovim posljedicama koprcamo, još živimo njegovu krvavu i mračnu baštinu.

Jedan iz plejade magičnih filozofa je jednom na Twitteru bijesno izjavio: “Rat je završio prije 28 godina.” Samo što to ne ide tako u stvarnosti. Ovdje samo vidimo dodatni primjer magičnog mišljenja. Spoznaja do koje je došao u iznenadnom nastupu nadahnuća (neprepoznatog genija) neće nimalo uticati na našu stvarnost. Samo nekoliko dana nakon ovog “kongenijalnog” tvita, ispod fontane nekog doktora u Bijeljini pronađeni su posmrtni ostaci žrtve genocida iz Srebrenice. Doktor se branio da, eto, nije on ubio to ljudsko biće, nego je biva nešto eksperimentisao na posmrtnim ostacima žrtve. Treba se zapitati koliko ovakvih posmrtnih ostataka kriju druge fontane, podrumi, njive, vrtače, bezdani, kanjoni, rijeke, jezera i pitome ili divlje šume.

Bukvalno živimo na masovnim grobnicama, a magični filozof i dalje misli kako se rat završio prije 28 godina. Jeste za tebe i one koji su pobjegli iz Sarajeva i BiH na vrijeme, pa ste se takvi neoštećeni i puni “znanja” vratili ovdje, da nas povedete u blještavu budućnost Evropske unije.

Trideset godina prođe od formalnog kraja rata, a još živimo u strahu od novog.

Postoji video iz 1970. u kojem Ghassan Kanafani, palestinski pisac i borac za palestinsku stvar, vodi razgovor s nadobudnim stranim novinarom. Uporno ga novinar pita o mogućnosti dijaloga između Palestinaca i Izraela, i Kanafani mu stalno uzvraća protupitanjima. U jednom trenutku Kanafani mu kaže: “Da li vrat treba da pregovara sa sabljom?”

Politika magičnog mišljenja “političkog Sarajeva” se upravo i bazira na potvrdnom odgovoru na retoričko pitanje palestinskog pisca, kojeg će autobombom ubiti izraelska tajna služba zbog istog razloga zbog kojeg je izraelska vojska ubila i pisca Refaata Alareera u decembru 2023., a to je surovo iznošenje vlastitih misli i istine. Fašisti, naime, ne trpe istinu, osim one koju sami izmišljaju.

Ako nas išta ubije, ubiće nas ta glupava nada da će se ljudi, koji su koliko juče (od 1992. do 1995.) palili gradove, ubijali, silovali, trpali ljude u logore, uništavali bogomolje, bavili se urbicidom i kulturocidom, promijeniti na bolje.

Davno je napisano na nekom zidu: “Samo nek’ ne puca.” Autoironično bi rekao vrat sablji.