Dan poslije pobjede
Protekao je još jedan Dan pobjede, ako pogledamo svijet u kojem živimo, doima se da je danas više nego ikad u posljednjim decenijama važno isticati nužnost antifašističke borbe i zalaganja za odupiranje mračnjačkim idejama koje neprestano prijete da nas iznova gurnu u kotao zločina, poniženja i progona onih koji se ne uklapaju u svirepu mašineriju isključivosti i poredak koji insistira na umnožavanju zlokobnih razlika među ljudima. Ono čemu svjedočimo u aktuelnom trenutku, kako na globalnom nivou, tako i na nivou postjugoslovenskih prostora, svojim ubitačnim oštricama nam pokazuje da je avet fašizma, koliko god se ona doimala daleko od onih svojih primarnih izvora, živa i raspomamljena u sve opasnijim i sve direktnijim udarima na slobodu i pravo da se bude drugačiji. Intenziviranje podjele na nove blokove, raspolućenost stavova i sve agresivnija retorika na planu ratova koji traju, sve stravičniji oblici ubijanja i rušenja, nedvojbeno ukazuju da se svaki dan za korak više nalazimo na ivici ambisa, onog iz kojeg kad se jednom upadne, dugo nema izlaza i prilike da se udahne.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Ono što posebno brine jeste činjenica da smo, kako sada stvari stoje, tek na početku velikih promjena, da ulazimo u termalnu fazu sukoba sa iznimno neizvjesnim posljedicama i pravcima kretanja ka budućnosti. Iako smo kao civilizacija dosegli niz postignuća koja sa jedne strane olakšavaju ljudski život, produžavaju njegov vijek, sa druge strane vidimo da su ta humanistička načela raspoređena selektivno i krajnje neuravnoteženo. Dok jedni narodi imaju pravo na sve blagodati, imaju vremena da se bave nijansama i mikrodetaljima svog razvoja, drugi pak stradaju u neprestanoj patnji i uskraćivanju svake vrste normalnosti. Kada o tome govorimo, ne može se zaobići užas koji u današnjici, naočigled cijele planete, trpi palestinski narod, u potpunosti gurnut na rub svog opstanka, bez bilo kakve pomoći i podrške. Imamo li na umu sa kojim intenzitetom se guše oni glasovi koji se suprotstavljaju brisanju Palestinaca sa njihove zemlje, sve zabrane i pritiske koji prijete onima koji svojom ljudskošću nastoje skrenuti pažnju da je nedopustivo da se u ovom vijeku dešavaju takvi zločini nad civilnim stanovništvom, postaje nam posve jasno da je solidarnosti i stvarne želje da se ubijanja prekinu jako malo. Pitanje solidarnosti sa onima koji su izloženi teroru, sa onima koji su iz minute u minutu ubijani i zlostavljani, krucijalno je pitanje na kojem bi morala počivati naša savjest kao ljudske vrste. Bez otpora toj i svakoj drugoj vrsti zločina, bez stvarne želje da se suprotstavimo da bilo ko na ovoj planeti bude predmet nemilosrdnog uništenja, nema svijeta koji može ići naprijed i graditi neku novu stvarnost koja će počivati na poštovanju svakog ljudskog bića kao neprikosnovenog bogatstva. Ako u tome zakažemo, ako tu ne pronađemo način kako zaustaviti pogrome, progone i razaranja, sva ljudska borba postaje ništavna i iluzorna.
U svim tim okolnostima teško je pronaći zeru onog pozitivnog i svijetlog optimističnog proplamsaja koji može polučiti otpor i suprotstavljanje retrogradnim snagama, snagama pomračenja svih dostignuća naše civilizacije. Otuda, važnost podsjećanja na zla koja proizlaze iz fašizacije svijesti, iz militarizma koji čovjeka vidi jedino kao meso u koje će ispucati svoje plotune, nameće se sada kao jedina naša obaveza, kao jedina mjera prema kojoj se moramo ravnati. Jednom kada se dopusti da se skrene, da se ne poštuje pravo na život bilo koje skupine, poništava se sve ono što jesmo postigli, a svakog dana neko može biti sljedeća meta. Iz tog razloga pitanje borbe protiv svakog vida fašizma, a tih vidova je mnogo i rasprostranjeni su svuda, nije samo pitanje jednog dana u godini, to je pitanje nužnosti permanentnog suprotstavljanja, prokazivanja i ukazivanja na sve one i najmanje elemente fašizma kojima prisustvujemo. Svako od nas individualno svakog dana može učiniti nešto da ispravi bar neku malu nepravdu, kad bi takve svijesti bilo više, nikad nam se ne bi događale stvari koje nam se sada planetarno događaju. Možda još nije posve kasno, važno je da ne dopustimo da zaista kasno bude.
