Dan kada je otišao Murphy i došao Vučić

Ili je Dodiku trebalo da pokaže kako barem jednom govori istinu ili je naprosto njegova sreća što nije opet ašićare slagao bila tolika da je morao poslati zbirku entitetskih TV ekipa na Sarajevski aerodrom da to potvrde, svejedno je, tek odlazak kući Michaela Murphyja pretvorio se u vijest dana. Prva kćerka RS-a pobjedonosno je tvitala snimak iz aviona u kome se za let pripremao sada zaista bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini.

Treba razumjeti predsjednika RS-a i lidera SNSD-a: o Murphyjevom odlasku on govori ravno godinu i po i više niko i ne može prebrojati koliko puta je najavljivao datume kada je (samo on) bio siguran da je kupio kartu u jednom smjeru, kako je to - sve pozivajući se na dobro obaviještene izvore u Washingtonu - tvrdio crni Milorad, dvostruki osvajač OFAC-ove liste, koji je za sobom, boreći se za oslobođenje RS-a od BiH, povukao vrh stranke i entiteta, sina, kćer i dobar dio familije, dobro raspoređene po firmama koje su opošljavale baš sve što se budžetskim novcem plaćalo. Borba protiv BiH nije jeftina, pa su privatni računi podebljavani stotinama miliona entitetskih maraka, zlu ne trebalo. Što se ne odnosi na američku advokatsku kuću, koja najuži porodični krug, plus Željka Cvijanović, (opet) entitetskim parama pokušava skinuti sa crnih lista. Tata Mile je uvjeren da će to biti dobro potrošen novac, samo se čeka da nova američka administracija raspusti Ministarstvo finansija State Departmenta. Brzo će to, obećao je Dodik, Trump čistkama podijeli 500 otkaza dnevno, “a to je ono što nama treba”.

U tu čast je crni Mile nastavio s odlikovanjima za jačanje ruskih veza: “Povodom Dana državnosti Republike Srpske i Srbije, uručio je odlikovanja članu Ruskog istorijskog društva, međunarodnom novinaru Aleksandru Borisovu, kao i šefu predstavništva Ruskog istorijskog društva u Srbiji Nebojši Kuzmanoviću.” Sretenje je - shodno odluci Svesrpskog sabora - državni praznik Srbije koji se od ove godine zajedno slavi i u “državi srpskog naroda”, kako od petka Dodik titulira Republiku Srpsku, “stabilnu i sigurnu, zahvaljujući Aleksandru Vučiću, zarobljenu u Bosni i Hercegovini” pa “mora da povede svoj oslobodilački proces protiv BiH”. Vučić je požurio da kaže kako “Srbi nikada nisu pretili nikome” i zato se on može pohvaliti kako je za praznik dobio čestitke od Donalda Trumpa, Xi Jinpinga i “predsednika Vladimira Putina”. Oduševljen je Elonom Muskom, još malo pa koliko i “državnim rukovodstvom RS-a”, a nije mu mrska ni prekompozicija vlasti u BiH, jer srbijanski predsjednik nema baš nikakav problem da se petlja u upravljanja drugim državama istim onim intenzitetom kojim optužuje prve, druge i treće države da se miješaju u upravljanje Srbijom. Čim se vratio kući, rugao se studentima koji su - za razliku od njega i Dodika - Sretenje proslavili u Kragujevcu, srcu Šumadije, ponosni što iza sebe ne ostavljaju samo smeće, kako su uzvratili na predsjednički obračun, dijeleći fotografije prljavštine u Sremskoj Mitrovici, gdje je slavila SNS elita.

Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, nije slavio Sretenje, čak ni Valentinovo, i on je slavio Murphyjev odlazak iz BiH, a od budućeg ambasadora SAD-a očekuje “da ne postavlja standarde u skladu s interesima Washingtona”?! Iskreno, to mu ni Max Primorac ne može isposlovati, jer pravo govoreći BiH je jedina zemlja čiji diplomati po bijelom svijetu ne postavljaju standarde u skladu s njenim interesima. Možda to Čović i zna, možda ga je samo ponijela euforija, jer ono što njega žulja - gasovod Južna interkonekcija - osim njemu, problem predstavlja još Dodiku i predsedniku Vladimiru Putinu. Washington i Bruxelles u ovom slučaju nemaju podijeljene stavove, šta god o tome pričao naš Europejac.

Domaćoj javnosti Čović je ponudio ekskluzivu: upravo je Murphy kriv što je vlast na državnom nivou oformljena bez SDA. Čak i onima koji uopće ne pamte još zvone u ušima mantre lidera HDZ-a o SDA, koja se pokazala kao loš partner, o lažima Bakira Izetbegovića, s kojim godinama nije ni razgovarao, jer svaki put kad je - poslovično kooperativni Čović - pokušao, Izetbegović ga je slagao. I kako onda razumjeti to Murphyjevo tjeranje Čovića na grešku da uđe u vlast s trojkom? Kao prinudu da partnera s kojim neće i ne želi zamijeni drugim s kojim - navodno - dijeli ambicije o evropskom putu? I šta na tom evropskom putu koji - dok se ne riješi - znači Čovićevo obećanje da će HDZ zaustaviti smjenu ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića i od danas predsjedatelja Doma naroda Parlamenta BiH Dodikovog Nikole Špirića? Na čuvanju Špirića Čović se već uveliko angažirao, kršeći Poslovnik o radu i zakazujući naknadnu sjednicu ne bi li podvalio Kemalu Ademoviću, visokom funkcioneru NiP-a. Usput je žestoko zamjerio lideru HDZ-a 1990 Iliji Cvitanoviću što je stao uz trojku i opoziciju RS-a, zalažući se za evropski put BiH.

Čovićeva logika je davno pročitana. On bez Dodika neće i ne smije. Lider SNSD-a ne krije šta misli o Evropskoj uniji, on ne samo BiH već ni ostatak Balkana ne vidi u tom propalom konceptu, on je zagovornik partnerstva s Rusijom i Kinom, a uz sve to on je i borac protiv BiH. Takvog Dodika samo Čović vidi kao partnera na putu bez alternative, kako voli reći za EU. Protiv tog puta Čović čini sve što može, a sada ima i dodatni razlog: ako nakon Izetbegovića ostane i bez Dodika, realno je očekivati da je on sljedeći. Otuda nagli afinitet spram SDA i degutantno prebacivanje odgovornosti na Murphyja. Kao utjehu, Čović i Bruxellesu i svima ovdje, koji s razlogom strahuju od nove Dodikove pomame u jurišanju na BiH, nudi NATO, koji je svuda oko nas. Mi smo, uvjeren je, u omotaču, ali moramo i mi nešto uraditi. Zato on daje sve od sebe da sačuva SNSD, jer je to čvrsta garancija da BiH neće naprijed. A za nazad uvijek ima dobrovoljaca.