Da li je moguć multipolarni svijet?

Multipolarnost svijeta se uobičajeno tumači kao posljedica globalizacije koja je izazvana razvojem znanosti, tehnike, ekonomije i komunikacija. Sve su ovo oblasti koje imaju univerzalnu primjenljivost i lanac širokog obima. Međutim, dovoljno je da samo jedna karika tog lanca pukne, cijeli sistem se urušava - karike tog lanca nemaju apsolutnu nego samo relativnu vrijednost. To se zbiva u kriznim situacijama, dovoljna je široka epidemija ili neko ratno žarište iz čije sanacije iskoči samo jedna karika. Dakle, globalnost svijeta nije čvrst sistem i nema u sebi osiguranu postojanost. Promatrati multipolarnost kao njenu posljedicu znači relativizirati je. Radi toga ovaj svjetski fenomen treba postaviti na temelje koji su stabilni i nerazorivi.

Multipolarnost je potrebno promatrati kao temelj globalnog svijeta, a ne kao njegov izdanak. Radi se o pojmu koji treba izvesti i tumačiti iz filozofske antropologije, tj. iz same prirode čovjeka, ne iz relativnih svjetskih procesa.

Čovjek je biće s više identiteta, on nije obična jedinka ili monada zatvorena u sebe. Svaki čovjek ima svoj etnički, kulturni, religijski, običajni, nacionalni, jezični i druge specifičnije identitete. Međutim, oni se ne smiju uzeti apsolutno i isključujuće subjektivno. Čovjek ih može potvrditi samo kao društveno biće, na drugom čovjeku, odnosno samo mu ih drugi ljudi pored njega mogu potvrditi. Čovjek ne može sam na sebi potvrđivati svoje identitete jer bi to bio samoodnos, samodovoljnost koja vodi u atrofiju, izolaciju i nestanak. Čovjek u svojoj društvenosti čuva svoju ljudsku suštinu, čuva i razvija svoje identitete. Da bi se to ostvarilo, on mora biti slobodan i jednak s drugima. Slobodnim odnosom prema drugima izjednačava se s njima i ostvaruje svoju slobodu. Sam čovjek ne može biti slobodan.

Sloboda svakog čovjeka je otvoreni prostor slobode svih drugih ljudi. Sloboda drugog nije granica slobode, nije prijetnja za moju slobodu - drugi čovjek, različit od mene, ne može biti neprijatelj moje slobode. Jednakost ljudi je jednakost u slobodi i u ispoljavanju različitih ljudskih identiteta. Na ovoj ideji nastala je filozofska teorija građanskog društva. Građansko društvo ne može postojati bez slobode i jednakosti svih ljudi. Da bi se to postiglo, mora postojati međusobno priznanje. To znači da svaki slobodan čovjek mora priznati slobodu i jednakost drugih ljudi pored sebe, mora priznati sve njihove identitete.

Građanin nije apstrakcija čovjeka, građanin je društveno biće sa svim svojim identitetima koje mu priznaju drugi ljudi. Po tome su svi u stanju jednakosti. Drugi nije samo relativan drugi, netko pored mene. Drugi je pojam koji objedinjava razlike a da ih ne ukida. Drugi je pojam jer afirmira, a ne ukida. Zbog toga se on piše velikim slovom. Drugi koji je različit je temelj društvenih odnosa, a ne njihova posljedica, Drugi je dio identiteta svakog čovjeka. Na identitetu s Drugim tek je moguć istinski multipolarni svijet. Filozofi 18. i 19. stoljeća su na ovoj filozofskoj misli osmislili ideju građanstva i s njom prevladali tadašnju polarnost svijeta zasnovanu na strukturama feudalnog poretka. Građanske revolucije su nastale na tim idejama i na svoje zastave stavile slobodu, bratstvo i jednakost. Evropska unija je najveći i najznačajniji projekt građanskog društva zasnovan na slobodi i jednakosti ljudi i naroda.

Danas, u vrijeme kompleksnih društava i krize globalnog poretka, kada puca lanac globalnih demokratskih veza i svijet se sve više polarizira, zatvarajući se u svoje etničko-nacionalne, religijske, ekonomske i druge identitete, opravdano je i nužno pitanje multipolarnosti. Društva se preko svojih nacionalnih država zatvaraju u sebe, strahujući za svoje identitete u novim i nepredvidivim fenomenima globalizacije - migracijama, ratnim sukobima, ekonomskim krizama i sl. Ta društva zapravo i nisu u svojoj tradiciji uzimala Drugog kao dio svoga identiteta. I pored nekih praktičkih pokušaja, ona su ostala zatvorena u sebe, globalizacija i multipolarnost su bile samo forme njihovog vanjskog povezivanja.

Drugi je za njih ostao drugi i drugačiji. Drugi je bio netko pored i prema njemu se uspostavljao odnos ili asimilacije ili marginalizacije, odnosno segregacije. Sva evropska društva imaju taj karakter. Drugi je prihvaćen samo ako se asimilirao, a to znači ako se odrekao svih svojih identiteta i prihvatio tuđe. Onaj drugi koji to nije prihvatio, koji je ostao vjeran svojim identitetima, potisnut je na marginu društva ili potpuno izdvojen. On je uglavnom promatran kao opasnost, često kao neprijatelj domicilne kulture i tradicije. Zbog toga je izdvojen u siromašne gradske četvrti s ograničenim građanskim pravima. Marginalizirani uglavnom nemaju iste društvene uvjete za razvoj i napredak, nisu im ravnopravno otvorene mogućnosti društvenog prestiža. Ponekad to ispliva na vidjelo u obliku pobune, koja često poprima razarajući karakter.

Bosansko društvo je nastajalo u drugačijoj tradiciji. Iako složeno, s različitim tradicijama, ono je čuvalo jednakost svojih građana čuvajući njihove etničke, nacionalne, vjerske i ostale identitete. To je bilo moguće samo zbog toga što je svaki posebni identitet uključivao identitet Drugog. Identiteti naroda, nacija i religija opstajali su samo u međusobnom priznanju, u potvrđivanju preko Dugoga koji je različit. Različitost je objedinjavala, nije dijelila, nije razdvajala niti poništavala. To je tradicija BiH. Današnja Evropa, koja se nalazi pred izazovima multipolarnosti, izazvane migracijama i krizama globalnog svijeta, ne može to razumjeti. Obrazac razvoja njenih društava je bio drugačiji. Njima je neshvatljivo imati u vlastitom identitetu identitet Drugog, identitet drugih koji su različiti. To je, izgleda, jedino shvatio papa Franjo, koji se otvoreno zalagao za Drugog, za marginalizirane, ugrožene i stigmatizirane. Međutim, papa inače nema nikakvu izvršnu moć, a papa Franjo nije imao potpunu i otvorenu podršku ni u svojoj Crkvi.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu je imala za cilj razoriti multipolarnost bosanskog društva. Agresori na društveni i politički poredak BiH, s ciljem formiranja i proširivanja svojih nacionalnih država, znali su da to ne mogu postići dok narode ne razdvoje, dok im ne pokidaju identitete koji su ih vezivali. Zbog toga su i napadali civile, rušili im domove i razarali zavičaje koje su dijelili s Drugim. Radi toga su izvršili tako teške zločine i genocid. Samo takvim metodama mogli su izazvati mržnju prema Drugom, a mržnja je već znak rastrganog vjekovnog identiteta, dobra osnova za njegov konačni nestanak. Svijet koji to nije razumio, imao je puno razumijevanje za agresore i preko mirovnih pregovora udovoljavao im. Naše konačno društveno-političko uređenje rezultat je takvog odnosa međunarodne zajednice prema bosanskom društvu i napadu na njega. Umjesto da je stala u obranu tekovina bosanskog društva i države, ona je podržavala agresiju ili barem bila neutralna.

Multipolarnost koja je danas potrebna svjetskom društvu imala je obrazac u BiH. Međunarodna zajednica taj obrazac nije čuvala, ne čuva ga ni danas. I danas su prisutne politike u BiH koje dovršavaju ratni projekat. Umjesto da ih neutralizira i izolira, međunarodna zajednica ih prihvaća kao partnere u mnogim svojim projektima. Naravno, to joj se vraća jer se njihova društva na istoj matrici radikaliziraju, javljaju se političke stranke koje dobivaju sve veću podršku građana na projektima izolacionizma, zatvorenog populizma i otvorenog neprijateljstva prema multipolarnosti svijeta.

(Izlaganje na konferenciji IGES-a 20. maja 2025)