CROfne za dijasporu

Kada ovaj tekst bude objavljen, sve će biti poznato: koliko je ljudi tačno bilo na Hipodromu, koliko je dugo grad bio u blokadi, koliko je piva popijeno, koliko je trave pogaženo, koliko je policajaca stražarilo, koliko je saniteta nadgledalo, koliko je vatrogasaca bilo spremno, koliko je mladih Hrvata palo u nesvijest, koliko je kukova polomljeno na ulasku i na izlasku sa Hipodroma, koliko je pjevač zaradio i koliko je Hrvatska ponosna na estradni rekord muzičkog bojovnika sa izvora rijeke Čikole.

Znaćemo i koliko je putarina naplaćeno, koliko su hoteli, hosteli, moteli i vlasnici stanova na dan zaradili, znaćemo koliko je stolova i stolica u centru Zagreba polomljeno prije i poslije koncerta, koliko je zanesenih omladinaca u crnim majicama i košuljama privedeno, koliko je pojedeno CROfni sa Perkovićevim likom, znaćemo, ako statističari ne zakažu, koliko je bilo šahovnica sa prvim bijelim poljem, koliko je bilo poznatih kapa sa prišivenim ili izvezenim slovom U i koliko je hrvatskih srca zamalo stalo kada su krenuli rifovi najčuvenije Perkovićeve pjesme.

Čak je i Hrvatima bilo neugodno koliko je Hrvata kupilo kartu za Thompsonov koncert, pa su sve svalili na jadnu dijasporu. Sa druge strane, ustaška emigracija nikada nije bila zanoktica na hrvatskoj šaci koja se isuviše često otvorenog dlana ispružala uvis. U Zagreb je, nema nikakve sumnje, stiglo more dijaspore, poglavito iz onih zemalja u kojima je Thompsonu zabranjeno da nastupa, ali ni domaće snage ne treba potcijeniti. Ma koliko zalijevao dobrog komšiju u sebi, nikada neću povjerovati da je zagrebački Hipodrom napunila isključivo dijaspora.

U sedmicama i danima prije povijesnog spektakla mnogo je bilo onih koji su branili ne toliko ustaše i ustašluk, ne čak toliko ni Marka Perkovića iz Čavoglava, koliko njegovu muziku i njegove pjesme. Hrvatski mediji kojima je Maks Luburić uzor humanizma, a Jasenovac prihvatni kamp za srpske izbjeglice, trudili su se da ospore Thompsonovo ustaštvo koliko su god mogli, ali preko mora je nemoguće podići most. Tko pjeva, vele oni, zlo ne misli, pa čak i kada čini zlo pjevajući. Nijedan posao ne valja obavljati u tišini, ustaški pogotovo.

Ti branitelji će reći da sporne Markove pjesme zapravo i nisu njegove, da ih on nikada nije pjevao, da su mu podmetnute ne bi li Hrvatska bila prikazana onakvom kakva ona jamačno nije. Izuzetna odbrana koja samoj sebi ne smije u oči da pogleda. Ako se dan uoči koncerta centrom Zagreba orilo, kako prenose hrvatski portali, Jure zove, Boban kliče, evo mene, poglavniče, jasno je s kojim se Thompsonovim repertoarom njegova publika - makar ona bila i iz dijaspore - identifikuje. Dijaspori su pomagali domicilni nježnim stihovima: Baci bombu, goni bandu preko izvora i jedina je nedoumica da li domaći Hrvati misle preko potoka goniti srpsku bandu ili ološ iz dijaspore.

Bilo je zaista potresno gledati fotografije mladih domoljuba koji se pred Crkvom svete obitelji u Kupresu zaklinju Marku na (muzičku) vjernost; treperili su inače umrtvljeni očni nervi dok su čitali najavu mise koja je (trebala biti) održana u Župi svetog Josipa na Mertojaku u Splitu za sve one koji “fizički neće moći biti na velikom događaju”; jedno je uho mazilo drugo dok su oba slušala razdraganu omladinu koja je novinarima u mikrofone objašnjavala zašto ne mogu na Perkovićev koncert i koliko bi voljeli da ipak mogu...

Ako u svemu ovome i postoji neka šteta, onda je šteta što čavoglavski rapsod ne pravi bar svake dvije ili tri godine ovakve koncerte. Jednom u Zagrebu, potom u Splitu, treće godine u Osijeku, četvrte u Ljubuškom, pete u Čapljini, koju ionako neobično ljubi zbog ustaške klaonice koja je 1941. godine radila prekovremeno. Tako bi Hrvatska konačno imala stalno ime i prezime, a bogami i nadimak. Ne bi više morala da se krije iza sebe same.