Ćorsokak politike i rasap vlasti
Zadeverani posve nepotrebnim – jer se odgovor na to pitanje odavno zna – predviđanjem budućnosti odnosa HDZ-a BiH i SNSD-a, naši vajni špic-igrači iz državne vlasti, osobito u trojki, kao da žive u bezvazdušnom prostoru. Em su u nekim zabludama o tome da je izvodljivo ono što bi bilo normalno, kada bi vlast bila dezinfikovana od SNSD-a i od njegovog iskonskog zagrljaja sa HDZ-om, em su nezamislivo bešćutno odvojeni od svakodnevnog života, od divljanja cijena i haosa na tržištu, ekonomskih problema, položaja penzionera, koji je odavno opasan po njihov život, stanja u zdravstvu, kulturi, obrazovanju, plus skoro zaboravljen put u Evropu. Otaljavanje formalnih obaveza, poput operetski iščašenog državnog Parlamenta, istrajava kao pozornica prizemnih prepucavanja i ukopavanja u naciopatske, nerijetko šovenske rovove. Iz kojih teško da će se, u dogledno vrijeme, izaći i uz pomoć hronično paralizovane, podijeljene i zbrdazdolisane međunarodne zajednice, oličene najviše u OHR-u i njegovom manje-više (do Antalije za vikend) nevidljivom šefu.
U takvom društvenom i političkom mizanscenu, svaki dan je prilika za dodatno kočenje i rađanje znakova hroničnog ćorsokaka, u kojem se politika zaglavila, a vlast baulja u rasapu. U to nas je mučno uvjerio bogat izbor primjera najnovijih izjava i poteza, koje je pogrešno sažeti u ono da njihovi akteri ne znaju da li su došli ili pošli, jer vrlo dobro znaju šta hoće, a naročito šta neće. Dokazuje to igrokaz, kojim je okončana prošla sedmica odlukom Vijeća ministara o tome da se iz državne sehare plati presuda za brljotinu Republike Srpske sa slovenačkom firmom Viadukt. To je odmah dočekano na nož, pa će Nermin Nikšić pomenuti mačka i rep, na koji se može okačiti ta odluka, jer država neće plaćati dugove onih koji je ruše i mrska im je samo do časa kada treba da plati njihove promašaje. Nasuprot tome – “mudro” izbjegavši izjašnjenje, a kamoli osudu potjerivanja njemačke ministrice Anne Lührmann iz Banje Luke, ali ne i kritiku lobističkih poteza Elmedina Konakovića – šefica Vijeća ministara Borjana Krišto, uz pomoć stranačkog HDZ-kolege, državnog ministra pravde Davora Bunoze, zrači optimizmom u vezi s tim da bi danas Fiskalno vijeće moglo odlučiti da država plati RS-ov dug, a onda će to, po Bunozi, “od RS-a regresno naplatiti”(?!).
Da je samo ovo indikator pogubljenosti politike i rasutosti vlasti, bilo bi dovoljno za glavoboljnu brigu. Nažalost, ovo je tek jedan, najsvježiji primjer. Ostali su se nizali proteklih dana, i na domaćem i na vanjskom terenu. Domaći je obojen boravkom Kaje Kallas, visoke predstavnice za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU, koja, koliko god da je znala s kim će ovdje imati posla, morala je biti zatečena tokom susreta s novinarima, zajedno s članovima Predsjedništva BiH: Željka Cvijanović (koja je 2017. godine, kao premijerka RS-a raskinula ugovor s Viaduktom i načinila štetu koju sada treba da plaća BiH) ustvrdila je da Željko Komšić i Denis Bećirović ponavljaju “hapsiti, hapsiti, hapsiti”, na šta joj je Komšić uzvratio da to nije posao vrha države, već pravosuđa, koje odlučuje o tome i o čemu nema rasprave. Bar među ozbiljnim ljudima i u pravnim državama.
A onda se vraćamo na teren Federacije, u kojoj traje natezanje i oko vlasti i oko toga što bi njeni akteri rado da ulove. Uključujući i lov u mutnom. Tu će Dragan Čović, u sjenci prijedloga američke demokratske senatorke Jaenne Shaheen da mu se izreknu sankcije zbog petljanja sa Južnom gasnom interkonekcijom, bez pardona najaviti da je perspektiva opstanka federalne, a pogotovo remonta državne vlasti (bez Dodika i s opozicijom iz RS-a), izvodljiva pod dva “mala” uslova: Izborni zakon i preispitivanje Zakona o Južnoj interkonekciji. Loptu za ovo potonje nabacio mu je federalni premijer Nermin Nikšić, priznajući da je taj zakon usvojen pod američkim (čitati: bivši ambasador Michael Murphy) pritiskom, zbog čega se Čoviću morao izviniti(?!).
Došavši tako do bijelih figura u šah-partiji sa trojkom, Čović je dodatno učvrstio svoj superiorni položaj. Što je bio šlagvort onima koji to čitaju kao stvaranje manevarskog prostora za reanimaciju trećeg entiteta (uz usvajanje HDZ-ovog Izbornog zakona), uz izvjesnost daljeg kočenja, a onda i odbijanja raskida bratske ljubavi s Dodikom. Ako ima onih koji ovo primaju s rezervom, trebalo je da sačekaju susret lidera federalne vlasti sa novinarima, nakon razgovora (po koji put baš u Mostaru): na novinarsko pitanje o tome kada će biti održan najavljeni banjalučki sastanak trojke, HDZ-a i opozicije iz RS-a, Čović je, s naumom da to zazvuči šeretski, odgovorio “O kojem sastanku govorite?”.
Onome ko iole ozbiljno razumijeva ovo što nam se radi – i koga to ne može, ako je normalan, ostaviti ravnodušnim – ovim je sve rečeno. I o slijepoj ulici, u kojoj politika tumara, a i o rasulu u vlasti. Pomoći joj sa strane nema, a ona bez nje ne može, neće ili, što je najgore, ne umije.