Čiča-miča i nije gotova priča

Prošao je Svjetski dan borbe protiv karcinoma. Prošao je i nestao bez traga. Kao i svi drugi dani, noći, sedmice, mjeseci, godine. Malo euforije, malo nade, nekoliko novinskih članaka, TV ili radijskih priloga, dijeljenja ličnih sudbina po mrežama, mašnice na reverima sakoa i

čiča-miča gotova priča.

Idemo dalje, do slijedećeg datuma, dana, događaja, pa ćemo po već dobro uštimanoj matrici malo o empatiji, saosjećanju, podršci, problemima, a kada se sve raziđe, reflektori ugase, kamere prebace fokus na nešto drugo, oboljele od karcinoma kao da Bog nije dao. Jer, i ovaj, kao i sve prethodne Svjetske dane borbe protiv karcinoma smo dočekali isto. Nikako. Kao niko u svijetu. Boreći se za osnovno pravo, za zakonsko pravo, za Božije i ljudsko pravo, za život. I dok su u svijetu nevladine organizacije, pacijenti, njihove porodice u situacijama da se bore za kvalitetniji, ljepši, bogatiji život pacijenata, mi bijemo bitku za život. Dok ljudi širom svijeta i regije govore o prevenciji, mi bilježimo sve veći broj pacijenata koji se na preglede javljaju u poodmakloj fazi bolesti. Na stranici humanitarne organizacije Pomozi.ba aktivne su stotine apela za pomoć u liječenju. Stotine čekaju na objavu. Lista onih koji mole za liječenje je sve duža, priče sve teže. Brojni su i individualni apeli za život. Na KCUS-u (slična ili ista situacija je i na onkološkim odjeljenjima drugih kliničkih centara) nedostaju Anastrazol tbl, Etopozid cap a 50 m, Eligard 7,5 mg, Dacarbazin amp, Flurouracil, Carboplatin, Abirateron akord tbl, Oxaliplatin amp, Vectibix, Fulvestrant inj, Mesna amp. Na listama čekanja Fonda solidarnosti (čuj solidarnosti) trenutno je oko 1.300 pacijenata. Pacijenti kojima su propisani lijekovi sa liste Fonda solidarnosti iz KS-a i BPK-a imaju sreću jer su kantonalna ministarstva zdravstva preuzela privremeno brigu o njima, te im finansiraju liječenje, ali šta sa ljudima koji nemaju tu sreću, koji se liječe u Zenici, Varešu, Travniku, Bihaću...?

Lista onkoloških lijekova nije revidirana od 2019. Od tada do danas su na svjetsko tržište izašle stotine novih, savremenih lijekova koje mi samo sanjamo. O njihovim rezultatima je suvišno govoriti. Dovoljno je napisati da ih nazivaju čudotvornim lijekovima jer su izuzetni u borbi sa karcinomom, a na tijelu ostavljaju minimalnu štetu. A, prema zakonima naše zemlje, u Bosni i Hercegovini se lista mora revidirati jednom godišnje iako se u svijetu i regiji to čini dva do šest puta u jednoj godini. I to jednom godišnje je za nas previše, pa novu listu čekamo sedam godina. Ko dočeka, pričaće. Nisu proširene ni liste indikacija, pa ako je komisija Federalnog ministarstva zdravstva odredila da je lijek samo za karcinom dojke ili debelog crijeva, nema šanse da ga dobije, izuzev da ga sam kupi, neko sa karcinomom pluća ili kože iako je pokazao sjajan rezultat. Jer, komisija koja vas očima vidjela nije, zna. Specijalista onkolog, koji zna kako dišete, ne zna. Nalazi koji pokazuju da lijek odgovara za određenu vrstu karcinoma nisu relevantni, relevantna je komisija. I dalje na registraciju novog lijeka čekamo (pre)dugo, pa su tako desetine pacijenata, koji ne smiju švercovati lijek nego ga kupuju u kliničkim centrima širom Europe, te svakih 14, 21 ili 30 dana plaćaju put do Ljubljane, Zagreba, Istanbula, Beča... primorani da plaćaju boravak u inostranoj bolnici, daleko od voljenih ljudi, apliciranje lijeka, lijek, povratak. I taman kada se oporave, vrijeme je za novu terapiju, novi put, lijek...

I oni mjesecima mašu nalazima koji pokazuju regresiju, povlačenje bolesti, odličan efekat lijeka, ali to nije dovoljno da se lijek registruje. Čeka se... nešto se čeka. Još nemamo ni registar oboljelih. Dokument koji bi pokazao ko obolijeva, koja dobna struktura, u kojim dijelovima BiH, od koje vrste karcinoma, koliko nas umire, koliko nas živi, kakav preventivni program napraviti, gdje djelovati, kako djelovati... I kada dođemo do (ne)obaveznih lijekova, suplemenata, preparata za jačanje organizma, tijela, uma nestane nas. Nestane i sve što smo imali. Ljudi nestaju. Problemi ostaju. U onkologiji samo problema ima, sve drugo nema. Pa, nek’ nam je sretan Svjetski dan borbe protiv karcinoma. Neka nam je sretan svaki dan života sa karcinomom. Ko preživi, pričat će. Ko preživi, pisat će. I uvijek ostane neko ko preživi i ko će pričati i ko će pisati. Sve nas ubiti ne možete.