Cesta smrti
Ima jedna zemlja u koju već godinama sve oči svijeta gledaju. Ima jedna zemlja koja je krvava, gladna, žedna i iznemogla. U toj zemlji žive ljudi koji mole za pomoć. Mole da ih se prestane ubijati, mole da im se da hrana i da nad glavom imaju makar šator. U kakvom mi svijetu živimo i šta posmatramo? U šta se ljudski rod pretvorio? Spava li mirno iko na kugli zemaljskoj?
Strah, suze, nevjerica, tuga... sve u očima palestinske djece. Rijeke krvi teku pojasom Gaze. Mrtvi se broje iz minute u minutu. Smrt se nadvila nad Palestinom, nad pojasom Gaze i kao da ne misli otići i pustiti ovaj narod da odahne barem na tren. Svijet i Evropa osuđuju, ali konkretnog pomaka nema. I kao da nisu dovoljni napadi i raskomadana tijela. Ubij ih i glađu. Ne daj im vodu, lijekove, osnovne higijenske potrepštine. Uništi im bolnice, škole, domove. Uništi im razum. Dok gledam šta se dešava, u glavi mi odzvanja dobro poznata rečenica - poznata svim preživjelima opsade Sarajeva: “Granatiraj i razvuci im pamet”.
U Gazi je pamet odavno razvučena. Vidimo mrtva tijela i ranjene, ali ne znamo kakva su stanja ranjenih. Koliko ih je ostalo bez dijelova tijela, koliko je silovanih, maltretiranih? Ko preživi, pričat će jednog dana.
Kada je komisija UN-a za istrage objavila da je Izrael počinio genocid nad Palestincima u Gazi, izraelski MVP taj je izvještaj (naravno!) odbacio kao “iskrivljen i lažan”. Još u novembru je Međunarodni krivični sud izdao naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti u Gazi. No, sve je na tome i ostalo. Od 2. marta izraelske vlasti su u potpunosti zatvorile sve granične prijelaze u Gazi gurajući 2,4 miliona stanovnika te teritorije u glad. Ljudi svakodnevno umiru. Među njima je veliki broj djece. Prema zvaničnim podacima, do kojih se može doći, do sada je umrlo 164 ljudi, uključujući 32 djece od gladi. Glad je potvrđena u sjevernoj Gazi, do kraja ovog mjeseca proširila se na Dei al-Balah i Khan Younis, u centralnoj i južnoj Gazi, kažu podaci Integrirane klasifikacije faza sigurnosti hrane (IPC).
Imaju palestinske porodice svoju cestu smrti kao što smo imali i mi u Bosni i Hercegovini. Ta cesta je crvene boje, jer ni vode dovoljno nema da se krv spere. No, sprati krv s ceste i neće poslije biti teško. Šta će oni koji tu krv imaju na svojim rukama. To se nikada neće sprati. To sprati neće ni sva voda, potoci, rijeke, mora ovog svijeta. Stotine i stotine već odavno iscrpljenih, gladnih i žednih nastavljaju bježati iz sjevernih ka južnim dijelovima Pojasa Gaze danju i noću, na šta ih primorava pojačano izraelsko bombardiranje i naredbe o prinudnoj evakuaciji. Mnogi od njih opisuju noći kao obavijene smrću, jer ih neprekidna bombardiranja prisiljavaju da stalno bježe. Porodice nose ono malo stvari što mogu. Uglavnom idu pješke, poneki u vozilima, a sve pod stalnom prijetnjom zračnih napada i bespilotnih letjelica.
Raseljeni, koji su stigli do južnih skloništa, opisuju užasne uvjete, s ozbiljnim nestašicama hrane, lijekova i krova nad glavom. Mnoga privremena skloništa su prenatrpana i ne mogu zadovoljiti ni minimum potreba. Preživjeli svjedoče da ih je dug put, često noću i pod ogromnim stresom, ostavio iscrpljenim i ranjivim. Prisilni egzodus i progon sa sjevera ka jugu mnogi nazivaju cestom smrti, jer je odnio živote brojnih civila.
I dok se stanovništvo Gaze bori za goli život i opstanak, pojedine zemlje - valjda napokon shvativši ozbiljnost situacije (da li je savjest proradila ili je nešto novo na pomolu, vrijeme će pokazati) - počinju priznavati Palestinu. Dok se Izrael i njegov najjači saveznik SAD snažno protive priznanju palestinske države, neke od najmoćnijih zemalja svijeta, među kojima su Francuska, Velika Britanija, Kanada i Australija odlučile su reći - da. Priznale su palestinsku državu. Više od tri četvrtine od 193 članice UN-a to su isto uradile. Izraelski premijer je bijesan zbog svega što se dešava. Može li ga iko zaustaviti i spriječiti da širi zlo? Može li ga iko spriječiti da prestane i svoju zemlju zavijati u crno, jer i u njegovoj zemlji žive ljudi u čije ime on ne širi mržnju i ne ubija? Hoću da vjerujem da će se i to desiti i da ubrzo više neće biti cesta smrti po kojima će hodati ljudi, a rijetki sretnici na njoj i preživjeti.