Bol Srebrenice je vječna

Kada je počinjen genocid u Srebrenici, bila sam tinejdžerka i živjela sam sa svojom porodicom u Dubaiju. Ove godine, 11. jula, predstavljala sam svoju zemlju na obilježavanju 30. godišnjice u Potočarima, kad je ukopano još sedam žrtava genocida. Dvoje od njih, Senajid Avdić i Hariz Mujić, imali su samo devetnaest godina i bili su tek nekoliko godina stariji nego što sam ja bila u godini kada su odvedeni na pogubljenje.

Senajid i Hariz su trebali imati priliku da odrastu, da odu na fakultet, osnuju svoje porodice i slijede svoje snove. Ali umjesto snova, njihova tijela su decenijama ležala skrivena i slomljena u masovnim grobnicama. Tek ove godine dobili su mir i dostojanstvo sahrane, ukopani uz ostale žrtve ovog strašnog zločina. Njihovi životi i sjećanja ostaju zamrznuti u vremenu, obavijeni bolom koji se nadvio nad Srebrenicom.

Prije trideset godina, hiljade muškaraca i dječaka odvedeno je na pogubljenje i zakopano u masovne grobnice u Srebrenici i oko nje. Počinitelji genocida nisu poštedjeli ni žene ni djevojčice. Neke su ubijene, mnoge brutalizirane, a sve dehumanizirane. Stojeći na svetom tlu Potočara, prisjetila sam se riječi jednog pjesnika koji je napisao da je mir “kada se jači izvini slabijem, koji je slabiji samo po oružju, a dok je njihova bol beskonačna”.

Kada su polja smrti u Srebrenici utihnula, ostale su, kao i uvijek, majke. One danas nose tu bol, i za one koje su izgubile, i za one koji žive s tim gubitkom. I ona je beskonačna. Bol Srebrenice je vječna. Vrijeme ne ublažava niti bol preživjelih niti bol koju nosi cijela zemlja. Samo iscjeljenje može to da učini, i to samo u uslovima mira, stabilnosti i napretka, bez straha od budućnosti.

Munira Subašić, jedna od izuzetnih majki Srebrenice, govorila je na ceremoniji. Dok sam je slušala, bila sam zadivljena jasnoćom s kojom je govorila. Nije otvrdnula od strašne istine, već je bila ispunjena snagom i odlučnošću za budućnost.

Žrtvama genocida dugujemo više od suosjećanja. Dugujemo im sjećanje sa svrhom.

Ne smijemo zaboraviti da su ubistva bila namjerna, pažljivo isplanirana s ciljem da se izbriše jedan narod. Moramo odbaciti sramotne kampanje negiranja i revizionizma. Moramo se oduprijeti skrnavljenju historije i raspirivanju novih mržnji. I moramo pamtiti lekcije Srebrenice dok se suočavamo sa sukobima i zločinima našeg vremena.

Genocid je užasan podsjetnik na to kuda mogu voditi podjele, sumnja, neprijateljstvo, agresija i nasilje. Ekstremizam je jedna od najopasnijih osobina čovječanstva, jer potiče dehumanizaciju, opravdava ubistva, ne poznaje kajanje i pravda istrebljenje i progon. To je stalna prijetnja.

Zbog te crte u ljudskoj prirodi, nikada ne možemo iskreno reći “nikad više”. Možemo samo obećati stalnu budnost i neprekidne napore da gradimo i očuvamo mir. Primjer Srebrenice i njeno naslijeđe predstavljaju strašno upozorenje o dugoročnim posljedicama sukoba koje danas gledamo na Bliskom istoku i drugdje, i ukazuju na ključnu važnost poštivanja međunarodnog prava i zaštite civila.

Majke Srebrenice su živi primjer odgovora na ekstremizam i poricanje. One su odgojile preostalu djecu bez mržnje i traže pravdu bez osvete i gorčine. Munira Subašić je izgubila sina, muža i dvadeset i dvoje bliskih rođaka u genocidu. Ipak, ona i generacija koja je preživjela Srebrenicu podigle su novu generaciju mladih ljudi koji su danas inženjeri, ljekari, ambasadori Bosne i Hercegovine gdje god da idu. Upravo taj primjer otpornosti i uspjeha, uprkos svemu, budi nadu u budućnost.

Na putu iz Sarajeva prema Srebrenici, bila sam zadivljena zelenilom brda i šuma obasjanih ljetnim svjetlom i bogatstvom usjeva na poljima. U prirodi sam vidjela rast i obnovu. Taj osjećaj sam prepoznala i u razgovorima koje sam vodila s mladim Bosancima koje sam srela. Oni u sebi nose potencijal za rast i obnovu.

Kao i prije trideset godina, Ujedinjeni Arapski Emirati stoje uz Bosnu i Hercegovinu u borbi za pravdu, istinu i trajni mir.

(Nj. E. Reem bint Ebrahim al-Hashimy je ministrica za

međunarodnu saradnju Ujedinjenih Arapskih Emirata)