Bitka za Grenland

Grenland je najveći otok na svijetu čija se površina mjeri u milijunima kilometara (2.166.066 km2): nekih je šest puta veći od Njemačke, četiri puta veći od Francuske, a oko 80% od navedenog teritorija okovano je ledom. Ako uzmemo u obzir omjer velike površine i broja stanovništva, koji se kreće oko svega 57.000 žitelja, lagano je razumjeti zašto je Grenland najrjeđe naseljena zemlja na svijetu. Iako poprilično izolirana, specifičnog uređenja – tehnički status Grenlanda se definira kao autonomni teritorij Danske u Arktiku – s povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, Zelena zemlja ulazi u fokus svjetske javnosti. Donald naprosto želi tu zemlju – ipak se kao predsjednik ne može osloboditi svoje fasciniranosti nekretninama – tvrdi kako je Grenland bliži Americi nego Danskoj, a iz njegovih javnih izjava da se zaključiti kako bi rado raspisao referendum na kojemu bi se stanovnici slobodno i demokratski mogli opredijeliti za pripajanje matici Americi. Za slučaj da javno mnijenje nije naklonjeno njegovim ekspanzionističkim planovima, Trump ne isključuje niti vojnu intervenciju kako bi korigirao volju naroda.

Fascinacija tim strateškim otokom u američkoj javnosti nije započela s Trumpom iako je on sam, još 2019. godine, isticao kako je kupovina Grenlanda, strateški gledano, vrlo zanimljiva. Nekretninski mogul, kakav je Donald, tada je isticao kako to nije glavna tema, ali je zasigurno od američkog interesa, geopolitičkog ponajviše. Na sličnom fonu vojne i strateške nužnosti rezonirala je i administracija američkog predsjednika Harryja Trumana, koja je 1946. godine u tajnosti ponudila Danskoj sto milijuna dolara u zlatu kako bi se dokopala željenog teritorija. Nekada su slični politički dealovi vođeni diskretno i u tajnosti, tako da se javnost tek 1991. godine, nakon što su dokumenti deklasificirani, upoznala s američkim ambicijama.

Period hladnog rata u kojemu se svijet tada nalazio zahtijevao je od velikih sila jačanje vlastitih obrambenih sigurnosti, a lokacija Grenlanda, koji je fizički bliži Sjedinjenim Američkim Državama, činila se kao idealna, ne toliko za život koliko za vojne baze. No, u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada se razvijaju međunarodne institucije, naprosto nije bilo potrebe za prisvajanjem teritorija. Američka prisutnost na Grenlandu se formalizirala 1951. godine, kada je Danska, kao jedna od zemalja osnivača NATO-pakta, dopustila američkim partnerima da, na temelju principa “samopomoći i recipročne pomoći” postave vojne baze na tom otoku. Odnos između partnera je bio poprilično idiličan i bez turbulencija, kako i priliči hladnoj arktičkoj klimi i funkcionalnom dogovoru, koji je uz vojne kapacitete razvijao i infrastrukturu na Grenlandu.

No, da se vremena mijenjaju, svjedoči i nedavni posjet američkog potpredsjednika JD Vancea, koji je, u pratnji supruge Ushe, posjetio nekadašnju vojnu, a danas svemirsku bazu Pituffik na Grenlandu, koja je nekada brojala 10.000 vojnika, a danas je desetkovana na samo 150. Radi se o bazi koja je jedna od strateških najvažnijih američkih baza – tehnički termin bi bio vojnih instalacija – i kao takva jedno od ključnih čvorišta američke sigurnosti. Zbog strateške pozicije omogućen je nadzor i rano upozorenje na eventualne interkontinentalne balističke projektile koji bi, u nekim lošim vojnim scenarijima, mogli biti usmjereni prema američkom teritoriju.

JD Vance je važnost američke prisutnosti, u svom stilu, poprilično plastično objasnio: u slučaju ne daj Bože, ako je projektil na SAD ispaljen iz neprijateljske zemlje ili podmornice, vojno osoblje u bazi bi ga detektiralo i pokušalo oboriti. Upravo je to razlog zašto njegova zemlja, poentirao je Vance, i gradi slične baze. Dodao je kako druge dvije velike supersile, Rusija i Kina, već odavno intenziviraju prisutnost na Arktiku, pa je sad vrijeme da se Amerika, na velika vrata s novom Trumpovom administracijom, vrati na Grenland, zbog budućih generacija Amerikanaca koji su u nasušnoj potrebi za sigurnosnim garancijama. Njegov predsjednik Trump će im to i osigurati, ali priznao je Vance da njegova zemlja trenutno nema plan za intenziviranje vlastite vojne prisutnosti, ali ima veliku želju za ostvarivanje općih planiranih ciljeva koji se svode na rast vojne prisutnosti na navedenom otoku. Spomenuo je i pravo Grenlanđana na (novo) samoopredjeljenje – “mi smo jedina nacija koja će poštivati njihov suverenitet i sigurnost”, za razliku od Danske, čiji je Grenland dio, a Trumpove ideje su jedino odgovor na bauk komunizma koji prijeti ponajviše od Kine.

Iz Murmanska, glavnog grada ruskog Arktika, sa 6. Međunarodnog foruma na temu “Arktik: teritorij dijaloga”, javio se i Vladimir Vladimirovič Putin s riječima kako je Rusija najveća sila na Arktiku, koja se zalaže za ravnopravnu suradnju, znanstveno istraživanje i očuvanje biodiverziteta, između ostaloga. Putin je američke aspiracije prema Grenlandu okarakterizirao kao potpuno očekivane i nimalo iznenađujuće: jasno je, dalo se zaključiti iz govora, kako će SAD dosljedno promovirati geostrateške, vojno-političke i gospodarske interese na Arktiku. Ali, istovremeno, Rusija će osigurati sama sebe od svake zamislive prijetnje i poetski je Vladimir obećao kako će “osigurati cjelovit razvoj regije i stvoriti čvrste temelje za buduće generacije”. Tako nas je fokus na Arktičku regiju i posebice Grenland, taj veliki otok još veće geopolitičke važnosti, iznova podsjetio kako se logika velikih sila u mnogim aspektima poklapa: vlastiti interes i sigurnosne garancije na prvom mjestu, a nakon toga sav onaj finiji politički sadržaj, ako uopće dođe do njega. (Geo)politika je, izgleda, baš jednostavna i prosta.