Bez odraza u ogledalu katarze

Pogledamo li ono što se događa na polju kulturnih politika, ako one uopšte i postoje, u državi Bosni i Hercegovini biće nam odmah jasno da dolazi vrijeme usljed kojeg će javna kultura i umjetničko stvaralaštvo bivati sve marginaliziraniji, sve više potiskivani na potpuno dno društvenog lanca bitnosti. Srozani budžeti, pritezanje kaiša tamo gdje to najmanje treba, slika su i prilika potpune nebrige i prepuštanja propadanju onih najvitalnijih segmenata života i potreba ljudi. Onoga što bi moralo donositi nematerijalnu vrijednost, propitivati i kritizirati, kako bismo kroz neko katarzično ogledalo pokušali biti bar malo bolji, svjesniji stvarnosti i onoga što nam se u njoj dešava. Odnosno, kako bismo se izoštravali za aktuelne izazove, te na stvari mogli gledati šire i racionalnije.

Jer, bez te vrste iskoraka, bez mogućnosti da izađemo iz začarane tame svakodnevne brige i sveprisutnog etnonacionalnog, partitokratskog sluđivanja, sve oko nas će biti mnogo nesretnije i besmislenije. Ne dajem ja umjetnosti i kulturi ovdje one karakteristike koje one nemaju, niti snagu koja im i nije potrebna, svakome ko bilo šta razumije nedvojbeno je poznato da se tu ne rješavaju krucijalna unutardržavna pitanja. Međutim, kultura i umjetnost postoje da bi osvještavali, da bi stvarali onaj pozitivni potencijal za neke buduće promjene. Oni su vjesnici i anticipatori onoga što može biti, njima se pomjeraju granice i događaju suočavanja pred kojima možemo stati i razmisliti, utvrditi da li je to u čemu egzistiramo zaista jedina moguće stvarnost na koju smo bespovratno osuđeni.

Ili, ipak, postoji drugačiji put, na koji možemo stupiti, preobraziti se i doseći onu kritičnu tačku prelaska u normalnost i modernost. A ona mora biti korjenita, temeljno usmjerena na promjenu paradigme postojanja, na odbacivanje lažnih mitova i tereta prošlosti, njihovog konačnog ostavljanja tamo gdje im je i mjesto, u ropotarnicama istorije. Tablice naših povijesnih zakašnjenja moraju biti prevaziđene ako se uopšte misli opstati. Sve drugo je besprizorno ponavljanje istog, mučno tavorenje u limbu bespomoćnosti. Kuknjava koja obesmišljava, autoviktimizira, i drži nas u stalnoj nemoći, kao vječnu nedonoščad nesposobnu da se pobrine o sebi, pronađe načina kako odrasti i upravljati onim što ima. Kako graditi dostojnije i pravednije zajedništvo, odnose i komunikaciju.

Sa druge strane, oplemenjujući svoje biće umjetnošću i kulturom mi dobijamo priliku da udahnemo, da isplivamo bar na kratko na površinu, te uvidimo šta jeste ono što se oko nas događa. Time stičemo mogućnost da osvijestimo u sebi sve ono što nas je gušilo i sputavalo, da odbacimo nametnute modele i nerazriješene transgeneracijski prenesene traume. Ako i to, dakle važnost kulture i umjetnosti, bude svedeno na nebitnost, kako se sada dešava, kroz nekoliko generacija mi nećemo biti u stanju spoznati ništa, ni o prošlosti, ni o sadašnjosti, niti o onome što nam dolazi u susret. Drugim riječima, bićemo nespremni da reagujemo, da se odlučimo, da nađemo svoje mjesto u globalnom haosu.

Nemoguće je uspostaviti bilo kakav društveni balans bez snažne institucionalne kulture i umjetnosti koje pomjeraju horizont viđenja i poimanja. Dakako, one opstaju i van toga, stvaranje neće prestati uprkos svim spoljnim činiocima, to je potreba koju se ne može sputati ni na koji način, ni u najtežim okolnostima. Ali da bi jedna država, ako ona uopšte treba postojati, imala svoje utemeljenje, ime i prezime, nužno je da ne podriva ono što joj je suština. Politike će proći, ostaće samo način na koji smo se onim što smo izrazili o sebi upisali u civilizaciju.

Ne može se reći da je i do sada to bilo bolje, ali ipak su postojali minimalni impulsi svijesti da su kultura i umjetnost važni, i nešto što je potrebno održavati. Međutim, kako se stvari ubrzano mijenjaju evidentno je da iz javnih budžeta ima sve manje doticaja sredstava koja mogu ponuditi neometan i kontinuiran rad u ovim poljima. Što će reći da nas u budućnosti očekuju sve siromašnije produkcije, sve manje propitivanja stvarnosti umjetničkim sredstvima, ali i odsustvo mogućnosti bilo kakve promjene.

I to nije zbog toga što sredstava zaista nema, nego stoga što kompradorske stranačke kaste insistiraju na održavanju stanovništva na niskim granama svjesnosti, samo takvi, svedeni na jeftine nagonske podražaja i rijaliti estradne fanfare, oni su upotrebljiva, manipulabilna masa. Iz tog razloga je važno oduprijeti se, insistirati na prosvjećivanju uprkos svemu.