Balkanski špijun
Svi u svom komšiliku imamo barem po jednu osobu koja je zadužena za praćenje. Nije to bilo kakvo praćenje, to je više neka kombinacija KGB-a, OSA, CIA ili BIA. Ko, gdje, šta, s kim? Takve osobe imaju odgovor na sva pitanja i tačno znaju gdje je ko bio, s kim i naravno po povratku kući šta je nosio u kesama. Oni znaju kolika je kome plaća, s kim se vaša djeca druže, šta ste kuhali za ručak i koji su vam planovi za godišnji odmor. Ukoliko u nešto nisu baš sigurni, bez imalo srama usudit će se direkto vas to upitati.
Oduvijek sam se trudila izbjegavati takve tipove, ali posljednjih godina oni su postali poput pijavica, pa morate znati sve cake i slalom i veleslalom i slobodan pad da biste uspjeli izbjeći njihova pitanja. Ukoliko se samo uljudno pozdravite arogantni ste, ukoliko razmijenite više od toga onda je pitanje - što li je to tako, sigurno se nešto dešava... Znam joj/njemu mater, oca, brata, sestru. Znam kad su u školu išli, uvijek na svoju ruku... Ko bi nam ugodio. Naši balkanski špijuni su svuda oko nas, a glavna rečenica je: Nije da me se tiče. E, pa i ne tiče te se.
Jedna od najpoznatijih rečenica u književnosti je “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način”, kojom Lav Nikolajevič Tolstoj počinje roman “Ana Karenjina”, koji se smatra za jedan od najvećih romana.
Ovo kako je vrijedilo u tom vremenu vrijedi i danas. Danas možda ima i veću težinu, jer živimo u doba društvenih mreža. Želimo sve prikazati savršeno, a u stvarnosti je daleko od savršenog, jer takvo nešto uopće ne postoji.
Kada smo tužni i imamo briga, plačemo sami, u tišini i za to znaju uglavnom oni koji s nama dijele dom, a često i od njih to želimo sakriti. Tako bi trebalo biti i kada smo sretni. Ne objavljujmo to da svi znaju. Uostalom, i zašto bi? Naša sreća treba biti samo naša, baš kao i tuga.
Koliko trnja pregazimo da bismo došli do uspjeha u bilo kojem aspektu svog života? Koliko porodica uzdiše za nečim što je nama lako dostupno? Koliko djece na ovom svijetu krene na počinak gladno i žedno? Koliko je bolesnih čije su noći kao godina? Dok pišem ovo, koliko vojnika i generala gleda u mape i ocrtava šta žele zauzeti, gdje bitke voditi?
I da ne nabrajam više, jer išlo bi u nedogled...
Ne sudi nikome dok ne obuješ njegove cipele. Bitke koje vodimo sa samim sobom su najteže bitke, a svako od nas ih ima.
Nisam baš neki pretjerano društven tip. Nije da se ne volim družiti, ali volim birati s kim ću i kada kafu popiti. Najomiljeniji dio dana ili sedmice mi je kada sam sama sa sobom. Dobra knjiga i kafa. Knjige su moji najbolji prijatelji. Nisam sebična već jednostavno oprezna. Ljudi u svoj žurbi koji nam je donio ovaj moderan način života ne razmišljaju pretjerano o drugima. Uglavnom samo o sebi. Danas i kada vas neko pita – kako ste, ima neki skriveni trag, a da ne govorimo o tome kako većinu uopće nije briga kako ste. Pita se to onako reda radi, jer poslije tog pitanja jedva se čeka reći – vidimo se.
Sude ljudi po izgledu, po putovanjima, po uređenim domovima, po tome čije dijete koju školu pohađa i šta nosimo u kesama nakon kupovine. Vole ljudi danas da se nameću. Nekada je to polako i opipljivo, a nekada agresivno, da ne kažem bezobrazno. Uvuku vam se u život i crpe vam energiju do iznemoglosti. Ukoliko ne znate kad je pravo vrijeme reći dosta je, onda se oko vas stvara zavjesa iza koje ćete teško pronaći rascjep za izaći.
Trebali bismo malo poraditi na tome da više slušamo jedni druge, da jedni drugima budemo podrška, a ne da kujemo paklene planove kako mi možemo bolje i više. Dok se ne desi neko čudo i ne osvijestimo se, ostajem i dalje vjerna knjigama koje se ni u kom slučaju ne nadmeću sa mnom.
Zato pažljivo birajte s kim i gdje. Pažljivi budite kada pričate o svojim planovima, snovima, porodici. To su samo vaše tvrđave i branite ih do posljednjeg atoma snage, jer kada ta tvrđava padne, pada kompletno društvo.