Balkan na Halidov način
Ideja Theodora Adorna da je “glazba oblik vremena koje odbija umrijeti” kao da je napisana za Halida Bešlića, čija nedavna smrt ne znači i kraj njegove prisutnosti. Smrt popularnog umjetnika rastužila je čitavu regiju, tako da za Halidom slično tuguje i Ljubljana, Zagreb, njegovo Sarajevo, a zaslužena javna počast mu je iskazana i u Beogradu i Podgorici. Halidov lik i djelo nastavljaju živjeti kroz njegove ritmove, usmenu predaju o humanosti koju je javno pokazivao, a time se potvrđuje da se njegov kultni status koji je imao na prostoru šire regije jugoistočne Europe nastavlja i nakon smrti.
Nakon amaterskog pjevanja u ranoj mladosti u kulturno-umjetničkim društvima, kasnije i u vojnom orkestru za vrijeme služenje JNA, Halid započinje profesionalnu i dugovječnu estradnu karijeru koja je trajala gotovo pola stoljeća. Počeo je pjevati još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vremenu političke stabilnosti i modernizacije, ekspanzije kulture, glazbe i filma ponajviše. Dinamična je to glazbena scena u kojoj se različiti žanrovi dodiruju, od tipičnih pop rock ritmova, nešto progresivnijeg punka, rjeđeg jazza i poneke preteče moderne elektronske glazbe.
Halid Bešlić se afirmira kroz popularne narodne ritmove u koje unosi djelić sebe: glas mu je specifičan i poseban, teme o kojima pjeva dodiruju samu čovjekovu egzistenciju, onaj istovremeno i sjetni i radosni dio. Ljubav, majka, životni fatalizam, starost - motivi su Halidovih pjesama koji će se nastaviti i u osamdesetim godinama, vremenu vrhunca razvoja bivše države, ali istovremeno i početku njezina definitivnog pada. Halidove ritmove ne treba samo promatrati iz umjetničke perspektive već, mišljenja smo, fokus treba biti na njezinoj funkciji u svakodnevnom životu, osobnom i društvenom. Njegovi ritmovi su generacijama pomogli da reguliraju vlastite emocije - pa makar samo i u kafani ili na koncertima - zatim da uspostave socijalnu komunikaciju s drugima i da pruže ljudima estetsko zadovoljstvo, ili onaj jednostavni trenutak relaksiranosti ili mira nakon slušanja njegovih pjesama. Ako ste tugovali za majkom, djetinjstvom i starom kućom, Halid je nudio rješenje, svojevrsnu katarzu u pjesmama. Doživjeli ste brodolom u ljubavi, Halid je to opjevao i predložio rješenja. Muči vas sjeta - izgubljena mladost ili pak strah od starosti i prolaznosti - Halid je i o tome govorio. Kroz svoju glazbu Halid nam je svima u određenim fazama života bio svojevrsni psihoterapeut. Gotovo da je nezamislivo da svaki ozbiljniji dernek, teferič, fešta, terevenka, sijelo, veselje i kumpanija budu bez Halida. Njegov glazbeni izričaj uklapao se naprosto u sve naše intimne i kolektivne dinamike. Uklapao se u emocionalne procjepe koje tipični balkanski muškarac uronjen u patrijarhalnu kulturu i nesklon promjenama doživljava. U kafani se taj isti balkanski muškarac rješavao i kanalizirao višak emocija dok su žene na istim i sličnim mjestima doživljavale emancipaciju i prkosile ustaljenim konzervativnim obrascima koje im je društvo namijenilo.
Halidov duh se zadržao i devedesetih godina: dok je oružje zveckalo i urušavalo svaki trag nečega zajedničkog, njegove pjesme su se izvodile na svim pozornicama bez cenzure. Njegov humanitarni rad, a i ljudski napor da ponovo poveže srušene mostove između različitih identitetskih i drugih obala, protuteža je svake one ratnohuškačke i nasilne politike, koje u pravilu karakteriziraju društveni život ovih naših prostora.
I danas, vječni politički neprijatelji u regionalnim okvirima ga oplakuju na sličan način, ističući kako je odlazak Halida veliki gubitak iznad granica i politika. Sličnim riječima oplakuju ga i konzervativni i liberalni, nacionalisti i građanska opcija, kontroverzni i slobodni političari. Za Halidom tuguje i desnica i ljevica, a o njemu čije se djelo nastavlja u nekom novom obliku slično govore i ateisti i vjernici. Povezao je Halid Bešlić kroz svoje pjesme obale koje se u ustaljenim političkim načinima razmišljanja čine posve nespojivima. Kuriozitet je da političke opcije koje teško da mogu ostvariti ikakvu smislenu komunikaciju osim one konfrontirajuće i nasilne, Halida vide kao graditelja mostova, neimara, koji je s lakoćom premošćivao suprotstavljene obale. Dok žale za njegovim odlaskom i sanjajući nekog političkog Halida koji će elegantno i harmonično spojiti različite političke pozicije u smislenu cjelinu, podsjećaju nas kako su upravo oni i najviše udaljili ljudske obale jedne od drugih.
Glazba je umjetnost koja manifestira čovjekov duh, a prostor Balkana je ponajviše poznat po ekspresivnim ritmovima koji kao da imitiraju sve životne dinamike, uspone i padove, radosti i nade. Vlatko Stefanovski, govoreći o balkanskim ritmovima, naveo je kako “ritam u našem regionu nije regularan, kao u zapadnoj muzici”, a ti asimetrični ritmovi naprosto imitiraju život u svoj njegovoj kompleksnosti, pričajući priče, otvarajući stare rane, ali i dajući diskretnu nadu u neko bolje sutra.
Kafane, ta privilegirana mjesta balkanskog glazbenog izričaja, većinom su shvaćena stereotipizirano i banalno. Zaboravlja se da upravo u kafanama započinje recentniji društveni život. Ako je Grčka imala agore, Rim forume, Balkan je imao kafane - mjesta u kojima započinje socijalna interakcija i time se označava početak društvenog života. No, za razliku od razvijenijeg svijeta u kojem je iz tih mjesta započela socijalna interakcija - filozof Habermas će napisati kako društveni život započinje na tim mjestima susreta ljudi - na Balkanu fini društveni život većinom i završava u sličnim mjestima direktne ljudske interakcije, prožetim asimetričnim ritmovima. Tuga za Halidovim odlaskom stoga je i tuga zbog kronične nemogućnosti da se u našim prostorima lijepe ljudske priče i interakcije uzdignu na političku razinu i u javnu sferu, ali i podsjetnik da je ljude moguće povezati.