Vildana Selimbegović, kolumna/Benjamin Krnić
Propali svi Dodikovi pokušaji/Benjamin Krnić

Autogol u izvorni Dayton

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Kada su, nedavno, Milana Miličevića, na pres-konferenciji, servisni novinari SNSD-a optužujuće zasuli pitanjima kako i zašto se susreo sa službenikom Ambasade SAD-a u Banjoj Luci, lider SDS-a je odgovorio: Znate, ja nemam crveni Trumpov kačket, ali sam vidio Palatu Republike u bojama američke zastave u čast novog predsjednika i pomislio da su nam Amerikanci opet najveći prijatelji, jesam li pogriješio? Odgovor je stigao u subotu, kada je predsjednik RS-a, onako bahato, drsko i nama dobro poznatim jezikom očitao lekciju Marcu Rubiju, šefu State Departmenta: može biti božanstvo, a ne (samo) državni sekretar, on ne zna, ne čita i još je recidiv Bidenove administracije, pa mu onda objasnio gdje sve griješi, prenio je RTRS Dodikovo tumačenje njegova X naloga.

U međuvremenu se, u nekoliko zgusnutih dana, puno toga izdešavalo, i nije Rubio jedini na koga se Dodik žestoko obrušio, ali je vrlo ilustrativan primjer (iznevjerenih) očekivanja. Naš je domaći osuđenik očito vjerovao da je dovoljno da se zakiti sloganom Make America Great Again, da angažira entitetskim parama lobističku kuću u SAD-u koja će mu na miting podrške isporučiti vremešnog Rudyja Giuliania, i da onda brzinom svjetlosti minira cijeli Balkan, jer uza se ima – pored Vladimira Putina, Victora Orbana i Aleksandra Vučića – crveni kačket koji mu garantira Trumpovu podršku u eskalaciji uništavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. I zato je valjda odlučio ignorirati jasan stav State Departmenta o uvažavanju presude Suda Bosne i Hercegovine, ne osvrtati se čak ni na izjavu Donalda Trumpa kako se angažirao na sprečavanju rata (u jednoj maloj zemlji) i nastavio putem bez povratka – sijanjem mržnje, prijetnji i progona državnih institucija, stvaranjem nemira koji su u petak zaista bili na rubu incidenta.

I kada nije uspio isprovocirati sukob, oglasio se državni sekretar SAD-a sa više no jasnim stavom: “Postupci predsjednika RS-a Milorada Dodika potkopavaju institucije BiH i ugrožavaju njenu sigurnost i stabilnost. Naša nacija ohrabruje političke vođe u BiH da se uključe u konstruktivan i odgovoran dijalog. Pozivamo svoje partnere u regiji da nam se pridruže u suprotstavljanju ovom opasnom i destabilizirajućem ponašanju”. Odmah je uslijedila žestoka reakcija i salva optužbi na račun Marca Rubija, koji je – uza sav svoj nesumnjivi značaj u Trumpovom najužem timu – po zanimanju odvjetnik i uz to 14 godina američki senator. Što će reći da ovaj najviši dužnosnik Hispanoamerikanac u povijesti SAD-a, ne samo da čita i zna čitati već ima i integritet i vlastito izborno iskustvo osvjedočeno u tri mandata osvajanja Floride.

Usuđujem se ustvrditi da je Dodikov napad na Rubija – koji je naknadno izbrisan s X-a (imamo mi upečatljivu poslovicu o onima što se kockaju i vade) – dio njegove oprobane taktike obračuna s vrhom. Uvjerili smo se, naime, da je u svojim atacima na Zapad redovito ciljao SAD, ispravno procjenjujući da je Amerika ta pokretačka snaga, da je u obračunima sa BiH uvijek progonio visokog predstavnika, računajući da bez njega može šta hoće, tako, uostalom, postupa i u unutarnjim ratovima koje pokreće sa neistomišljenicima. Hoću reći da ga je, barem koliko i Rubijev stav, iziritirala Ann Wagner, republikanska kongreskinja iz St. Louisa, koja je jasno poručila: “Dodik je brutalni kriminalac, mora ga se zaustaviti”, no nije bilo reagiranja, napad na Rubija trebao je biti poruka – kad udaram šefa State Departmenta, šta tek čeka kongreskinju! A i ne ide mu u korist bilo kakvo skretanje pažnje na vlastiti kriminal.

Neslavno je završio i u Ujedinjenim nacijama. Tamo su propali svi pokušaji Željke Cvijanović, predsjedateljice državnog Predsjedništva, prvo da sazove vanrednu sjednicu Savjeta bezbjednosti, a onda da proslavi Dodikove ratno-secesionističke ambicije. Cvijanovićkino pismo, koje je preko Moskve stiglo u New York, do u tančine je predstavio naš ambasador u UN-u dr. Zlatko Lagumdžija, čudom se čudeći zašto je – nakon što su svi pismo pročitali – od njega očekivala da ga, bez štambilja i zaglavlja, bilo kome dijeli. Dr. Lagumdžija je s razlogom likovao, uz Dodikov diktat i očito lošu realizaciju njegove najbliže suradnice (uz sebe, Igora i Goricu, samo je još Cvijanović stavio na listu lobiranja za ukidanje OFAC-ovih sankcija), na zatvorenim konsultacijama o našoj zemlji ruski ambasador je ostao usamljen, a i od Putina je – nakon svega – stigla tek solidarnost, s kojom se baš i ne može ratovati. Mađarski novinari su raskrinkali famozno uplitanje svoje zemlje, članice Evropske unije, u stvaranje neprilika u BiH, do u tančine opisujući namjere Orbanovih specijalista za spašavanje propalih političara, po identičnom receptu primijenjenom u Sjevernoj Makedoniji prilikom izvlačenja Nikole Grueskog, koji je također osuđen za nedjela u svojoj zemlji i onda potražio spas od zatvora bijegom.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Šta će Vučić? Za srbijanskog predsjednika ovo je pitanje prava muzika, on duže od decenije upravo na ovoj dilemi vuče za nos Evropsku uniju i udvara se Rusiji. Za razliku od Bruxellesa, mladost Srbije nema više vremena – ustali su protiv uzurpacije sistema, predsjedniku poručuju da nije nadležan, ali jeste odgovoran, a impresivni snimci mase koja se u Beogradu okupila ispred RTS-a, i to na poziv novinara ove kuće, jasno ukazuje na stav o režimu u kojem su uzurpirane institucije i sva moć skoncentrirana na jedan Instagram profil. Naravno, Aleksandru – kako ga danas zove lider SNSD-a koji ga je nekad definirao kao politički pobačaj – godi kriza u BiH, najlakše je preko granice prebaciti probleme i onda studentima vaziti kako se ne solidarišu s braćom Srbima, no da je pročitan s obje strane Drine, vidjelo se u Banjoj Luci, gdje je njegova premijerska ruka u ostavci Miloš Vučević nastupio kao podrška Dodiku. Pa ni Dodik se pred njim nije ustručavao svoje uvredljive goropadnosti! Pred Vučevićem je – kao da nije tu – nastavio Bošnjake nazivati isključivo muslimanima, što mu se pred Aleksandrom nijednom još nije omaklo.

Koliko god vrijeđao Bošnjake, treba pošteno priznati: mnogo je gore Srbima uposlenim u državnim agencijama. Njegovi antiustavni zakoni, koji zabranjuju djelovanje Suda i Tužiteljstva BiH, te angažman SIPA i OSABiH, praktično su ostanak na poslu proglasili krivičnim djelom. Drama oko zgrade i uposlenika SIPA u Banjoj Luci i intencije, da ne kažem svjesno plasirane dezinformacije o napuštanju sjedišta SIPA u Istočnom Sarajevu, kod svih je ljudi u ovoj zemlji izazvala strah, nemir i neizvjesnost, vratila nam slike iz ne tako davne ratne prošlosti, ali su Srbi ponijeli dodatni teret. Teško je i zamisliti te porodične drame – poslušati Dodika i završiti (možda) na frontu ili ostati na poslu, vraćati kredit, školovati djecu i čekati krivični progon entitetskih tužitelja? Pa ipak su smogli snage, izdržali pritisak, a nakon odluke Ustavnog suda BiH i donošenja privremene mjere, za rješavanje krize mirnim putem sve se više zalažu i udruge veterana prošlog rata, kako onih iz VRS-a, tako i Zelene beretke. No, važni glasovi razuma u RS-u jednako vrijede i u Federaciji. Jer su incidenti nasušna potreba osuđenika iz Bakinaca. Znaju to i EUFOR i NATO, čak i Dragan Čović, jasno je to i onima koji uzavrelost Balkana podržavaju iz vlastitih razloga, ali ne dovoljno jakih da bi preuzeli odgovornost za rat. Zna to i opozicija u RS-u: Igor Crnadak, potpredsjednik PDP-a, pozvao je poslanike NSRS-a da zaustave ludilo, shvate ozbiljnost situacije i odustanu od izmjena entitetskog ustava.

Dodik neće stati – poručio je čak i Rubiju – no, njegovi nasrtaji na Dayton i Ustav BiH već su sada pravno posve definirani. On je taj koji treba odgovarati, čak i za svoje zapjenušane mrziteljske ispade u kojima prijeti ne samo Christianu Schmidtu već i svim njegovim prethodnicima, uključujući i one s kojima je bio bliži nego s Aleksandrom i za čije je odluke njegov SNSD glasao s obje ruke u Parlamentu BiH. Sad mu je i izvorni Dayton kriv. A zapravo je kriv on i za podstrekivanje rata i državni udar koje pokušava sprovesti u djelo. Loša je vijest da je pravda spora, no dobra je da se ipak nazire i da je sve manje onih na koje može računati u zaštiti sebe i očuvanja vlastite tiranije. Bez obzira na boju kačketa.