Antidržavni virus HDZ-a i SNSD-a

Odavno dijelim mišljenje onih koji ne pate od dileme o tome da li je pravi lik lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića to kad isijava zrakoprazan optimizam i kad je “duboko uvjeren” u to da “moramo imati mudrosti” da riješimo probleme ili ono kad se frenetično zalaže za legitimnost i kad jasno kaže da je za treći entitet (čitati Herceg-Bosnu), ali zna da je to nemoguće bez ustavnih promjena. I vrapci na grani znaju da je ovo drugo njegova originalna, fundamentalna verzija, a ono prvo tek prigodna populističko-demagoška mantra, koja treba da ostavi poželjan proeuropski i domoljubni “umjetnički dojam”. Što nam je potvrdio i prošle sedmice, nakon sjednice PIC-a, na koju su privedeni čelnici poslaničkih klubova – uz, naravno, SNDS-ov bojkot – u Predstavničkom domu državnog Parlamenta, kada je, uz ostalo, svoje visokooktansko šupljiranje produbio pozivom domaćim liderima da “preuzmu odgovornost i sami donesu zakon o državnoj imovini”, a ako to oni ne mogu, neka to urade “oni koji su ranije nametali rješenja i prilagode ih realnim potrebama”.

Ovaj uvod mi je potreban za objašnjenje pozadine nepodnošljivosti gustine sumraka našeg stanja, nakon novog promašaja sa neodržavanjem sjednice Vijeća ministara (utorak, 2. decembar), na kojoj je trebalo da se nađu ključni proevropski zakoni o Sudu BiH, VSTV-u i glavni pregovarač. Ali, i uz jednu korist: i posljednjem optimisti je, napokon, slika posve osvijetljena, kockice poslagane i zaključak nedvojben – SNSD i HDZBiH, ruku pod ruku i u čvrstom dvojnom paktu, čine sve što mogu – a mogu i previše – ne bi li osporili, zakočili i, u konačnici, osujetili ključne uslove za moguće dobijanje datuma početka pregovora BiH sa Unijom. Onoj kome to dosad nije bilo jasno, sada ima priliku da s tim raščisti i, uz prateće stomačne tegobe i osjećaj nemoći, bude dodatno onespokojen.

Sve što je prekopavalo minulu sedmicu, a posebno pomenuti blam s Vijećem ministara, plus sjednica PIC-a, s jedne strane govori o grčevitoj, na momente epski neizvjesnoj trci za važnim decembarskim rokovima (18. i 19. će briselski meštri odlučivati i o nama), a s druge strane kipti obiljem simptoma stanja u kojem se neometano rascvjetavaju nerazum, ucjene, inati, uslovljavanja, gluposti i, s osobitim apetitom, udružena SNSD-HDZ pizma (=omraza, mržnja, neprijateljstvo, pakost, zloba), kao stalan manir, efikasan politički alat i omiljena matrica dokazanih naciopata. S naglašenom antidržavnom intonacijom, dakako.

To je suština. Demonstrirana je nakon neodržane sjednice državne vlade u izjavama aktera, koje su samo produbile antridržavni narativ, ponašanje i ciljeve. Ne iznenađuje izjava šefice Vijeća ministara Borjane Krišto, koja je ocijenila potrebnim da prigodnim osmijehom ukrasi novu blamažu državne vlade, ali i podeblja pakt svoje stranke sa SNSD-om i interesno-personalnu osovinu Čović - Dodik, dodajući “učinila sam puno toga”. Zato je još teže biti ravnodušan prema vrlo čitkom legitimisanju onih koji opstruiraju, koče i, očito, ruše državu. Recimo, kad državni ministar pravde, HDZ-ov Davor Bunoza, kaže da su iz teksta oba zakona izbačeni dijelovi koji su sporni za Republiku Srpsku i Federaciju, onda je to suvislo samo do tvrdnje paranoično rabijatnog Staše Košarca da ništa od onog što RS ne odobri i ne prihvati neće biti u zakonima, što će reći da RS određuje ono što je državna politika i državna sudbina.

Na margini rezignacije Edina Forte “danas nam je SNSD oteo Evropu” i tvrdnje Elmedina Konakovića “SNSD se pretvara i laže da je za EU put” i “s njima nismo nigdje prispjeli”, krajnje neuvjerljivo djeluju zatečenost i zblanutost onih koji nisu dokučili da je, još na početku ove godine, otkad se Krišto i HDZ, čuvajući SNSD, groze i same pomisli na to da Nebojša Vukanović bude ministar sigurnosti, partnerstvo u državnoj vlasti šaptom palo. Zajedno su, još čvršće, ostali HDZ i SNSD, a trojka je nemoćna da sa opozicijom iz RS-a i Platformom koju su proljetos potpisali, išta važno učini. Sve što naumi, razbija se o golemu santu leda otpora na razum, stvarnu proevropsku opredijeljenost i poteze, koje od nas EU očekuje, uz katkad začudno briselsko strpljenje i i toleranciju.

Najbolje se to vidi u državnom Domu naroda i u Vijeću ministara, gdje HDZ i SNSD vedre i oblače. Bilo bi paradoksalno da nije naopako to što su ključni antidržavni brlozi mjesta na kojima sjede likovi koji nisu birani na izborima, nisu plod volje birača (glasača) i lažno se predstavljaju kao volja naroda, jer su ih tamo instalirali stranačke vođe i minderi, njima podnose račun, a u rukama im je sudbina svih nas. Stoga uz rušilački, naciopatski i razorni pakt HDZ-a i SNSD-a, i imamo sve gušći sumrak.

Nazvati to antidržavnim virusom, prigodna je metafora, kojoj valja dodati to da se radi o ozbiljnoj i opasnoj zaraznoj bolesti. Vakcinu protiv nje još niko ne nudi. Ni OHR, ni PIC, ni Bruxelles, a ni domaće snage, kojima taj virus, čak, ide u prilog. Kad bi bio neutralisan, ne bi bile tu gdje su sada, već na nekim drugim, posebnim mjestima – na onim sa bijelim ili onim sa običnim rešetkama na prozorima.