Aneks XII Daytona

U ovoj državi samo dvije stvari funkcionišu besprijekorno: Milorad Dodik i otimanje para. Mada je to često zapravo jedno te isto. Sve ostalo ne radi ili radi sa petinom snage. Sve je u ovoj državi rastureno, razbucano i operušano. Porušeno je i ono što je bilo izgrađeno i ono što nije, opljačkana je svaka kasa u kojoj je bilo bar deset maraka, pokidano je ono što je bilo vezano nepoderivim lancima i ono što je labavo visilo.

Šume su posječene, u rijeke su spuštene cijevi, njive i livade su preorane da bi na njima nikle raskošne vile i vikendice sa bazenima. Sve je zgaženo, razvučeno i poniženo. I ono malo što je ostalo netaknuto - i to će otići kada dođe na red. Hadžije su sebi podijelile rejone, pjevalo je Pušenje prije trideset i pet godina i taman je tako. Ništa ne radi kako treba, ništa ne ide naprijed, ništa ne diše punim plućima.

U ovoj državi samo dvije stvari funkcionišu besprijekorno: Milorad Dodik i otimanje para. Putevi su puni rupa i kratera, stare zgrade dotrajavaju, nove podižu inženjeri sa kupljenim diplomama, opštinske uprave su prepune uhljeba koje onima koji jure “samo još jedan papir” uzimaju i zadnju marku iz izlizanog novčanika. Sve je nakaradno, otužno i tromo. Sve osim – uzimanja para. Ako se ta otimačina računa po glavi stanovnika, onda je ova država u toj disciplini prva u svijetu. Možda i šire.

Potrebno je učiniti sve da se ona i oni koji je vode obesmisle do kraja. Potrebno je sa svake kosti skinuti i najmanji trag mesa da bi svi vidjeli kako ta kost zapravo izgleda. Sve što je u ovoj državi besmisleno, a besmisleno je sve osim otimanja para, treba učiniti još besmislenijim. Sve što je postavljeno nakrivo, treba dodatno ukositi. Sve što je grbavo, treba poviti do crne zemlje sa nadom da se nikada neće ispraviti. Mada neće sve i da nije savijeno.

Trideset je godina Daytona i vrijeme je da se dopiše još jedan aneks. Ovih jedanaest naprosto nije dovoljno. Tačnije: dovoljno je ovima koji trideset godina otimaju kao da će krepati istog trenutka kada prestanu uzimati ono što nije njihovo. Treba dopisati još nekoliko odredaba koje će ovu zemlju učiniti još besmislenijom i uzaludnijom. Neka se prva među njima odnosi na rotaciju glavnih gradova. Jedne godine Sarajevo, druge Banja Luka, treće Mostar. Onda ponovo, recimo, Zavidovići, pa Derventa, potom Usora.

Odmah zatim valja definisati ko može kada i kako krasti. Prve četiri godine neka kradu Bošnjaci. Neka uzimaju i od svojih, i od srpskih, i od hrvatskih. Ništa javni pozivi, ništa tenderi, samo zavuci i uzmi koliko može stati u šaku i u lopatu. Onda četiri godine neka kradu Srbi. Neka kradu i u Širokom, i u Trebinju, i u Tuzli. Neka otimaju iz očiju, iz usta i iz ušiju. Ne treba direktna nagodba, ne treba pregovarački postupak, samo uzmi sve što ti život pruža i što nije tvoje i nosi. Ako Hrvatima nešto pretekne, neka naredne četiri godine otimaju oni. Ako ne budu imali šta, biće im dovoljno i ovo što su do sada.

Potom sitnim slovima dopisati odredbu o sudijama i tužiocima koje će direktno birati izvršni komiteti stranaka koje najviše ukradu. Ne samo na izborima nego, kako vole reći oni koji krađu objašnjavaju poštenjem, kumulativno. Ko dokaže da je najbolji i najvještiji lopov, taj imenuje najveći broj tužilaca i sudija. Tužioci ionako ništa ne rade po naređenju, lopovima se ionako ne sudi, bar ne onim velikim, i pošteno je da se takav sistem i ozvaniči.

U prelaznim i završnim odredbama Aneksa XII Dejtonskog mirovnog sporazuma neka stoji i to da se svakome ko samo i pomisli da se oni koji najviše kradu zaista brinu o sudbini Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine, Herceg-Bosne, Izbornog zakona, imovine, litijuma, DKP mreže, vitalnog nacionalnog interesa, revizijâ i referendumâ, kulturnih spomenika i čistih i bistrih potoka izda zvanična titula budale. Neka ovaj aneks ujedno bude i novi Ustav BiH.