Amnestija za Dodika?
George Orwell će u svom kapitalnom djelu “Životinjska farma” dobro opisati kako nas život u društvu – kojega farma i simbolizira – podsjeća da su svi ljudi jednaki, ali neki su ipak jednakiji od drugih. Milorad Dodik spada u red političara koji su pred zakonom jednakiji od drugih, a ono što je dopušteno njemu, nije dopušteno običnim smrtnicima. Dok očevi zbog krađe zanemariva dva metra drva završavaju u zatvoru, Milorad Dodik kao nagradu za udar na ustavni poredak dobiva putovanja po svijetu, red međunarodnih sankcija, ali i podrške, ostajući na sigurnoj distanci od onoga što se kolokvijalno naziva lice pravde.
Saga o predsjedniku entiteta Republika Srpska nastavlja se i ne nazire joj se kraj, a izmjenjivale su se u tom procesu sekvence straha, signali sirove moći, zveckanje oružjem i vulgarne retorike sa složenijim i osmišljenim funkcionalnim udarima na državni poredak, traženje međunarodnih partnera, vožnje avionima i helikopterima, te opsesivna briga za vlastitu sigurnost. Sudarali su se u tom procesu i razni modeli o eskalaciji i deeskalaciji, mirenju i ratovanju, novom društvenom ugovoru, a sve kako bi se slučaj Dodik riješio i adaktirao.
Prvo mu je Sud Bosne i Hercegovine prvostupanjskom presudom dodijelio svega godinu zatvora i šest dugih godina zabrane političkog djelovanja, a nedugo nakon toga osumnjičen je i za rušenje ustavnog poretka. Poznato je već, ne samo domaćoj već i svjetskoj javnosti, kako se Dodik na navedeni poziv Tužilaštva BiH ne planira odazvati. Motivi su mu različiti, ali već dobro poznati: osporava legitimitet visokog predstavnika Christiana Schmidta, a onda, logikom stvari, ne priznaje niti izmjene i dopune Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine koje su proizašle iz OHR-ove kuhinje, a koje kriminaliziraju neizvršavanje odluka visokog predstavnika. Navedene dopune zakona, iako bi tehnički predstavljale oblik responzivne ili prilagođene regulacije, kao da su pisane baš za samog Dodika. Kriminalizacija ad hominem, prema osobi, označava pravnu normu koja je usmjerena prema pojedincu čije ponašanje zahtijeva korektivno djelovanje – Milorad Dodik se u maniri troublemakera svojim političkim djelovanjem sam, potpuno slobodnim odabirom, kandidirao za navedeno – poslužila mu je da svoje pravne zavrzlame svede na osobni konflikt s visokim predstavnikom. Visokog predstavnika je reducirao na status običnog građanina Schmidta, njegov autoritet ne priznaje, njegove odluke ne poštuje i prolazi mu, tjednima, mjesecima, godinama.
Sukus trenutne situacije je da Zakon po kojemu je nepravomoćno osuđen postoji kao pravna norma, ali je neprovodiv, a slično ili isto vrijedi i za centralnu potjernicu koja je na snazi na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine. Na saslušanje se na planiram odazvati – reći će gotovo u svakoj prilici – a vlastitu sigurnost ljubomorno čuva, tako da se po domaćim i inoputešestvijama kreće ili pod visokom pratnjom ili pak u maniri (polu)ilegalnog migranta. Državni udar koji smišljeno izvodi nije vezan isključivo za teritorij shvaćen kao tipičnu secesionističku ambiciju, već na samo unutrašnje funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao države i njezinog državnog aparata.
Dok je podrivao ustavni poredak Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik se stigao baviti i sociologijom, pa je vlastitim djelovanjem doveo u pitanje čuvenu definiciju države Maxa Webera. Dok je taj njemački autor uz samo postojanje države vezao monopol sile koji je nužan za provođenje poretka, Dodik intencionalno želi pokazati kako se navedena teorijska konstrukcija ne odnosi na njega i time čini ono što bi se stručno nazvalo dekonstrukcijom izvršne državnosti. Fragmentiravši državni prostor u određene zone, povezavši vlastiti interes sa sigurnosnim aparatom, Milorad Dodik je etablirao paralelni i asimetrični poredak u manjem entitetu, gdje suvereno vlada. Ustavni poredak Dodik ne priznaje, a organi reda Bosne i Hercegovine ne uspijevaju ga locirati, identificirati, uhititi i transferirati, pokazujući time problem vlastite funkcionalnosti na paradigmatski način. Ako već sila nije moguća – makar tako trenutno stoje stvari – da li je amnestija, u službi makar lažnog političkog reda, rješenje?
Amnestije su kroz povijest korištene na različite načine: Hamurabijev Zakonik je amnestirao preljubnice doslovno i preneseno ih vraćajući u život, demokratska Atena je praštala svojim građanima grijehe počinjene u doba tiranskih vladavina, a Westfalski mir iz 1648. je koristio amnestiju kao dio međunarodnog mirovnog dogovora i u svrhu novog političkog poretka i javnog dobra. Iako je amnestija često smatrana kao dio pragmatičnog mirotvorstva, ipak je taj stav generirao i nemali javni skandal: Južnoafrička Republika je amnestirala lidere apartheida, a slično su sa zločincima činile i zemlje poput Španjolske, Čilea, Urugvaja i drugih. Limitirana amnestija se događala nakon rata u zemljama bivše Jugoslavije i dovodila je do nadrealnih situacija u kojima su se i žrtva i krvnik susretali u šetnji gradom, oboje čistog obraza pred zakonom. Situacija najsličnija onoj Milorada Dodika ona je Carlesa Puigdemonta, lidera katalonskih secesionista koji je organizirao referendum pa proglasio nezavisnost. Zvijezde mu ipak nisu bile naklonjene pa je godine nakon toga proveo u egzilu, a iz zakona o amnestiji je izuzet jer nije bio samo secesionist već i, optužbe govore, lider koji je proklizao u korištenju javnih sredstava i ostalih zabavnih ali kažnjivih rabota. Španjolski socijalisti na vlasti su ga planirali amnestirati za državni udar, ali osnovane sumnje za druge delikte su se pokazale nepremostivom preprekom željenoj amnestiji, potvrdila je odluka šanjolskog Vrhovnog suda.
Da li je lijek za Milorada Dodika mrkva amnestije ili pak štap pravosuđa, pokazat će vrijeme, kapacitet državnih institucija i zasigurno pokoji međunarodni signal. U međuvremenu, čitavo bh. društvo (in)direktno osjeća posljedice njegovih političkih radnji, a državni organi, limitirane funkcionalnosti, studiozno analiziraju i prave scenarije, ali ne djeluju i ne osiguravaju funkcioniranje izvršne državnosti.