Američki rat bez cilja
Dok Trump govori o bezuslovnoj kapitulaciji Irana, ta prijetnja već sada zvuči kao politička fantazija. Malo ko ovu izjavu doživljava ozbiljno. Trump je otišao i korak dalje tvrdeći da želi biti uključen u izbor novog iranskog lidera – gotovo kao da se radi o personalnom pitanju u njegovoj rezidenciji Mar-a-Lago na Floridi, a ne o sudbini jedne od najstarijih civilizacija svijeta. Odgovor iz Teherana bio je brz i hladan: “O sudbini Irana neće odlučivati Epsteinova banda”. Iranski zvaničnici podsjetili su Washington da ubistvo vrhovnog vođe predstavlja historijski presedan i čin koji će imati dugoročne posljedice. A predsjednik Irana Pezeshkian da se Iran nikada neće predati. Iako je izrazio žaljenje zbog napada na susjedne zemlje Perzijskog zaljeva, jasno je stavio do znanja da će Teheran odgovoriti na svaki napad koji krene s njihove teritorije. Time je poslana poruka: Iran ne želi širiti rat, ali ga neće ni izgubiti.
Zapadne zemlje pokazuju svoj licemjerni odnos prema ovom sukobu. Iako formalno nisu uključene u rat, otvoreno podržavaju Izrael prodajom oružja i vojne opreme. Na Zapadu se ponavlja stara mantra da je Iran prijetnja zbog mogućeg nuklearnog oružja. Retorika ista kao ona koja je korištena protiv Iraka 2003. godine. Ali, činjenice su drugačije i neumoljive: Izrael posjeduje nuklearno oružje, a SAD su jedina zemlja u historiji koja je upotrijebila atomsku bombu. Istovremeno, u SAD-u vlada zapanjujuća konfuzija. Washington očigledno još nema jedinstveno objašnjenje zašto je rat uopće pokrenut. Trump govori jedno, Pentagon drugo, a obavještajne službe treće. Na brifingu za Kongres američki dužnosnici navodno su priznali da Iran nije planirao napasti američke baze, osim u slučaju izraelskog napada. Time je ozbiljno dovedena u pitanje ranija tvrdnja Bijele kuće o neposrednoj prijetnji. Sve to samo potvrđuje ono što je dugo očito: Izrael je godinama radio na tome da gurne SAD u direktan sukob s Iranom. Ovakav scenarij sam već ranije nagovještavao u mojim kolumnama u Oslobođenju.
Rat koji je Iran očekivao
Dok Trump govori o kapitulaciji Irana, realnost na terenu izgleda drugačije. Iranska vojna mašina – iako slabija u avijaciji i PVO – svakodnevno nanosi udare Izraelu i njegovim saveznicima. Još važnije, američko-izraelski napadi proizveli su suprotan efekat od očekivanog: ujedinili su iransko društvo. Ljudi koji su ranije imali ozbiljne primjedbe na način vladanja u zemlji, sada stoje pod istom zastavom. Pokušaji destabilizacije Irana kroz kurdski faktor zasad se pokazuju kao promašaj. Iranska vlada je jasno poručila da će svaku separatističku ili terorističku aktivnost ugušiti u samom začetku. To je stara lekcija historije koju Trump očito ne razumije. Iran nije država koja je nastala jučer. Iran je nasljednik drevne Perzije – nacije koja nikada nije bila trajno pokorena. Samo je Aleksandar Veliki uspio privremeno zauzeti Perzijsko carstvo, ali ni ta vlast nije dugo potrajala. Napad na Iran tokom ramazana dodatno je izazvao ogorčenje u muslimanskom svijetu i pokazao koliko Washington razumije religijsku i kulturnu dimenziju ovog prostora. Početni udari bili su teški. Iran je izgubio vrhovnog vođu i nekoliko visokih vojnih komandanata. Međutim, šok je bio kratkotrajan. Već sada je jasno da se Iran za ovakav scenarij pripremao decenijama. Podzemni kompleksi industrije oružja, fabrike raketa i skladišta municije rasuti su širom zemlje i teško su uništivi.
Satelitski snimci posljednjih dana pokazuju da Iran sistematski napada i razara radarske instalacije američkih raketnih sistema THAAD na Bliskom istoku. Radarski objekti u Jordanu i UAE već su pogođeni, čime se nastoji oslabiti sposobnost presretanja balističkih projektila. To pokazuje da Teheran vodi rat dugog daha – rat iscrpljivanja.
Trump očigledno ne razumije još nešto: Iran nije Irak. Iran je velika zemlja sa složenim planinskim terenom, ogromnom populacijom i snažnom vojnom tradicijom. Američka vojska može razoriti infrastrukturu Irana, ali ga ne može pokoriti. Američki vojni sistem, projektiran za dominaciju i spektakularne operacije “šoka i strahopoštovanja”, pokazuje i ozbiljna ograničenja u modernom ratu 21. vijeka. Taj ogromni vojni aparat je skup, trom i spor. U takvom okruženju Iran ima jednu ključnu prednost – spremnost na dugotrajni, iscrpljujući otpor. Upravo zato sam uvjeren da su Amerikanci i Izraelci već izgubili ovaj rat, premda imaju ogromnu silu na raspolaganju. Oni nemaju šanse da ostvare svoje ciljeve. Krenuli su u nešto što ne mogu završiti. Vrlo je moguće da u dogledno vrijeme više neće biti američkog vojnog prisustva na Bliskom istoku, baš kao što ga nema od 2021. ni u Afganistanu. Ovaj proces bi se mogao ubrzati ako se dogodi da Iran pogodi neki američki nosač aviona – što nije nemoguće.
Opasnost od kopnene invazije
Uprkos upozorenjima američkih vojnih analitičara, nije isključeno da bi Trump mogao razmotriti i slanje kopnenih snaga. To bi, međutim, bila odluka sa katastrofalnim posljedicama. Vijeće za nacionalnu sigurnost Irana već je upozorilo da bi takav potez mogao dovesti do hiljada poginulih i zarobljenih američkih vojnika.
Sudbina ovog sukoba u velikoj mjeri zavisi, prije svega, od zemalja Perzijskog zaljeva. Ako Iran zatvori Hormuški moreuz, globalno tržište nafte moglo bi doživjeti šok kakav svijet nije vidio decenijama. U tom slučaju bi i politički projekti Washingtona na Bliskom istoku mogli početi da se urušavaju. I na kraju. SAD (i Izrael) mogu bombardovati Iran, uništavati infrastrukturu, ali ne mogu slomiti duh jedne nacije koja je kroz historiju preživjela mnogo moćnije imperije. Paradoks ovog rata je očit: pokušaj da se Iran oslabi mogao bi ga dugoročno učiniti još snažnijim.