Ajatolah koji je svirao violinu

Ni trećeg dana drugog američko-izraelskog rata protiv Irana poslije osam mjeseci ne može se znati šta se zbiva unutar te zemlje ni šta se sve može dogoditi narednih dana. A može svašta. Iskustvo ratova pokrenutih da se svrgne nečija tuđa vlast govori da se ona tako još utvrdi. Ako predsjednik Trump prekrši obećanje da neće slati momke u nove ratove, pa ih spusti u Iran, eto i njemu i svijetu novog Vijetnama. U najmanju ruku Afganistana ili Iraka.

Nije bilo sumnje da će ovaj mnogo više izraelski nego američki rat početi. Kad se pokrene ratna mašinerija jedne vojne sile, teško je mogu zaustaviti i njeni vrhovni komandanti. O tome kakva je priroda napadača, od mene će bolje reći zagrebački profesor Božo Kovačević: “Američki zahtjevi da se Iran odrekne kompletnog nuklearnog programa, uključujući i mirnodopski, te svih oružja kojima mogu ugroziti Izrael poziv su na kapitulaciju. Zašto se Izraelu ne postave isti uvjeti? Dakle, to je primjer neskrivene imperijalističke politike inauguriranjem otvorenog nasilništva, piratstva i banditizma kao uobičajenog oblika ponašanja u kontekstu međunarodnih odnosa”.

Meni ostaje da se pitam nije li stanju u kojem se Iran danas nalazi doprinio i čovjek koji je u subotu američkom ili izraelskom raketom tako okrutno usmrćen, zajedno sa kćerkom i unukom. I mnogi prijatelji Irana su ogorčeni zbog same prirode takvog čina, a osjećanja iskrenih vjernika izrazio je Malezijac Dato Ahmad Faruk Musa citirajući kur’anski ajet koji kaže da se ne misli da su mrtvi oni koji su ubijeni na Allahovom putu.

Iranci su dovedeni do iscrpljenosti i gladovanja najviše američkim sankcijama. Preko dvije decenije njihova ekonomija ne može ni da diše, jer joj se dolarski prihodi od nafte slažu u američkim, a ne iranskim bankama. Pitam se, ustvari, godinama kako je ajatolah Ali Hamenei, nasuprot mojim prvim utiscima kad sam pratio njegov uspon do vrhovnog vođe Irana, postao znatno tvrđi, konzervativniji i nepomirljiviji lider i od samog pokretača islamske revolucije Imama Homejnija. Kad je već ustoličen kao negov nasljednik, mislio sam da će pristati uz umjerenije, za druga mišljenja otvorenije, ili kako Iranci kažu - uz reformističko krilo islamskog teokratskog sistema. Imao sam i lične razloge da njegov crni turban kojim se obilježavaju velikodostojnici šiitskog islama smatram samo pokrićem za jednog intelektualnog slijednika iranske civilizacije. Prvo, čuo sam da je kao mladić, odmarajući se od vjerskih nauka, svirao violinu. Drugo, slušao sam kako govori finim književnim perzijskim. Za razliku od jednog drugog tadašnjeg vodećeg lidera, predsjednika Rafsandžanija, koji je govorio jezikom bazara, ali je ispao veći reformista od Hameneija. Ova podjela sistema na konzervativce i reformiste mogla bi se, uslovno, porediti s američkim republikancima ili neokonima i demokratama.

Dalje, prije desetak godina u Teheranu mi je najveći živi iranski pisac Mahmud Dovlatabadi rekao da su mu javili kako ga je ajatolah Hamenei negdje spomenuo u pohvalnom smislu, da je pročitao njegov maratonski roman “Kalidar” u četiri debela toma, koji iranski intelektualci imaju na svojim policama, ali da je imao neke primjedbe. Te da je Hugoove “Jadnike” smatrao najboljim ikad napisanom romanom.

Pa kako je tako obrazovan intelektualac okrenuo list prema tvrdom, prilično nemilosrdnom političaru? Nije jedini u savremenom svijetu, naravno. Zar nije albanski Enver Hoxha imao diplomu Sorbonne? Hameneija je u tom smjeru moglo pokrenuti nekoliko motiva. Prvo, kompleks niže vrijednosti za titulu koju je nosio i dužnost koju je obavljao. Bio je uz skute Imama Homejnija od početaka otpora dinastiji Pahlavi i izgradnji temelja islamske revolucije, pa se nadao da će ga jednom naslijediti. Sam Homejni, međutim, imao je više povjerenja u velikog ajatolaha Montazarija, ali se ovaj suprotstavio prevelikom autoritetu vjerskog vođe i kršenju ljudskih prava prvih godina revolucije, pa se povukao 1988. i godine proveo u kućnom pritvoru do smrti 2009.

Drugo, ljudski razumljivije je Hameneijevo bolno i trajno podsjećanje na juni 1981, dakle, dvije godine od revolucije, tragediju poznatu kao Hafte-tir, kada su poginula 74 vodeća člana vladajuće Islamske republikanske stranke. Hamenei je ranjen u desnu ruku, pa se sve do smrti rukovao lijevom. Svakoga ko mu je prilazio, protokol bi zamolio da desnu ruku drži u džepu. Za eksploziju su optuženi rojalistički oficiri i pripadnici Mudžahidin-halka, ekstremi ljevičari koji su vršili terorističke akcije protiv vlasti. Četiri hiljade tih mudžahedina je hranio Saddam Hussein za vrijeme rata s Iranom 1980-ih godina, a kažu da se i danas nalaze u Albaniji. Otuda je valjda Hameneijev otpor prema svakoj političkoj ljevici, ali i strah za vlastiti život što se događa državnicima koji izbjegnu atentat, da skrenu prema autoritarnoj vlasti. Moglo bi se reći da se to dogodilo i našem bosanskom prijatelju Erdoğanu.

Osjećanje kompleksa prema drugim ajatolasima Ali Hamenei je morao takođe do smrti nositi. Kad je, nakon Homejnijeve smrti 1989. trebalo izabrati novog vjerskog vođu, Hamenei nije bio ajatolah, a kamoli veliki ajatolah. Poput Homejnija ili sklonjenog Montazarija, naprimjer. Imao je političke kvalifikacije kao predsjednik islamske republike, ali ne i vjerske. Ipak je uspio da ga Skupština eksperata, koja propušta i predsjedničke kandidate, proglasi novim vođom i da automatski s titule hodžatulislama skoči na ajatolaha. U toj jedinstvenoj kombinaciji izborne parlamentarne demokratije i teokratije, zemaljski zakoni ne mogu stvoriti pravedno društvo bez posrednika sa Svemogućim Bogom. A to može činiti vođa koji je obdaren, pojednostavljeno rečeno, ovlastima koje su imali Pejgamber Muhammed i nepogrešivi imami. To je, opet pojednostavljeno, jedna od bitnih oznaka iranskog šiizma i uloga koju treba da vrši Velajete-fakih, vlast vjerskog pravnika. Ni Homejni, a kamoli Hamenei, nije dostigao stepen pravednog imama, ali se ipak ustalilo Homejnijevo popularno tituliranje kao imama.

Kad se jednom postane vrhovni vjerski vođa u takvom sistemu, koji se o svemu pita i o svemu daje posljednju riječ, onda stupa na snagu volja za zemaljskom moći i vlašću. Ajatolah Hamenei je uspio da ulogu predsjednika države učini još simboličnijom nego dok je Homejni bio živ, pa je ukinuo i mjesto predsjednika vlade. Da bi osigurao nepovredivost svog autoriteta, suprotstavljao se svima koji su nastojali da taj autoritet zadrže u stvarima vjere, a više ovlasti i prava daju izabranim tijelima parlamentarnog sistema. Da bi spriječio takve pokušaje koji znaju poteći iz armije, Hamenei je učestvovao u formiranju i dozvolio jačanje Revolucionarne garde kao instrumenta očuvanja vlasti. Takozvani pazdarani i njihove volonterske jedinice basidži, postali su jači od regularne armije i sijali strah među Irancima nesklonim vjerskim zabranama u odijevanju i ponašanju. Revolucionarna garda je preuzimala i izvodila ne samo vojne nego i civilne projekte i postala najjača finansijska sila u zemlji.

Onda nije čudno što je takav ajatolah Hamenei bio protivnik reformi sistema i otvaranja zemlje prema Americi i Zapadu koje su zagovarali neki predsjednici republike poput Mohamada Hatamija ili Hasana Ruhanija. Istupanje prvog u Ujedinjenim nacijama 1988. o dijalogu civilizacija i danas se citira po svijetu. A vrhovni vođa Hamenei se složio da se za nerede koji su izbili u zemlji zbog namještenih izbora konzervativnog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada optuže Hatemi i premijer Mir Husein Musavi. Godinama se u iranskim medijima nije smio objavljivati ni portret jednog takvog uma kao što je bio Mohamad Hatami.

Nije neobično što se velika masa vjernika okupila na Meydane enkelab, Trgu revolucije u Teheranu. I da mnogi plaču za ajatolahom Hameneijem, jer su američki imperijalisti i cionisički režim ubili njihovog vrhovnog vođu. Ali se ne čudim što i među mnogim Irancima koji nisu bili protivnici teokratskog sistema, nego se zalagali za njegovo reformisanje, ima onih koji prema Hameneiju nisu imali simpatije i smatrali su ga odgovornim za mnogo šta što je Iran pretrpio u proteklim decenijama. Naizgled je ironija što su se u masi vodećih političara i vojnih komandanata koje su uz pomoć Mosadovih agenata locirali i ubili pokretači ovog rata našli i neki reformisti poput Musavija. Ali nije ironija kad se uzme u obzir da je primarni cilj predsjednika Trumpa i premijera Netanyahua da se likvidira cijeli režim koji se gotovo pola vijeka uspješno odupire američkom imperijalizmu i suprotstavlja se izraelskom genocidu nad Palestincima.