Aferim, Seno!
Milan Blagojević
Radeći mnogo godina kao sudija Okružnog suda u Banjaluci, nagledao sam se svakakvih negativnih stvari kojima pribjegavaju sudije da bi vještačkim putem prikazale kako rade navodno naporno. Jedna od njih je bespotrebno odgađanje glavnih pretresa u krivičnom postupku kako bi se time vještački dobila veća norma sudije. Naime, u to vrijeme, a u suštini je tako i danas, sudija na krivičnom referatu je, da bi imao mjesečnu normu, morao meritorno da završi pet predmeta. Ali, kako to iz brojnih razloga objektivno nije moguće, onda su se najprije sudije dosjetile, a VSTVBiH im to prihvatio, da se konstruiše pojam “složeni predmet”, koji, prema istoj vještačkoj pravosudnoj konstrukciji, postoji i ako je održan veći broj ročišta za suđenje u datom predmetu, a ne samo jedno.
Čitajte kolumne Milana Blagojevića:
E onda sudije kada u predmetu treba saslušati recimo šest svjedoka, koji se objektivno gledano mogu saslušati na jednom ili maksimalno dva ročišta, razvlače postupak tako što za saslušanje svakog svjedoka određuju po jedno ročište, s tim što između svakog ročišta ne protekne 10-15 dana, već često mjesec, pa čak i više. Time dobiju dugo trajanje predmeta i šest glavnih pretresa, a onda na osnovu svega toga od predsjednika suda traže, a ovaj im to i odobri, da tih šest glavnih pretresa i dugo trajanje znače da su sudili “složen predmet”. I onda se na kraju za tog sudiju u tom mjesecu u izvještaju o ostvarenju norme navede da mu je norma “vrednovana” kao da je završio pet predmeta (nerijetko i više od toga), a ne jedan.
Sve se to radi iako je u našim zakonima o krivičnom postupku jasno propisana obaveza sudije koji vodi pretres da se stara za otklanjanje svega što odugovlači postupak. Recimo, takva obaveza sudije je propisana članom 239. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH.
Sjetih se svega ovoga gledajući šta radi Sena Uzunović, postupajući sudija Suda BiH u krivičnom predmetu protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića, na šta je nedavno u jednoj od njenih kolumni diskretno i sasvim ispravno, u nekoliko riječi, ukazala Vildana Selimbegović, napisavši s pravom kako se ovaj postupak nepotrebno odugovlači. Zato ne mogu a da na sve to ne kažem: “Aferim, Seno!”.
Bez namjere da navodim vodu na mlin optužnice protiv Dodika i Lukića, ali vrlo mi je indikativno ponašanje sudije Uzunović u tom predmetu. Najprije njena česta odgađanja ročišta. Ne znam da li ste primijetili, ali ja jesam da kada to i učini, ona to čini na što je moguće duži rok i uvijek s početkom u 13 sati, a ne recimo u 9, 10 ili 11 sati. Navešću samo dva primjera za to. Ročište koje je trebalo biti održano 19. juna ove godine u 13 sati sudija Uzunović nije održala zato što je na to ročište pozvala samo jednog od svjedoka odbrane, iako ih odbrana ima još tri čije saslušanje je sudija Uzunović prije toga takođe dozvolila. No, kako se samo koji dan pred to ročište i taj “jedan svjedok razbolio”, ovdje citiram ono što su o tome rekli mediji, onda je sudija Uzunović to ročište odgodila za 17. jul ove godine takođe u 13 sati, to jest samo dva dana prije isteka roka od 30 dana, na koliko se inače prema ZKP-u BiH maksimalno može odgoditi ročište za glavni pretres u krivičnom postupku.
I nije tako duga odgađanja sudija Uzunović određivala u ovom predmetu samo taj put, već i nekoliko puta prije toga. Štaviše, ona je na ročištu koje je u tom predmetu održano 17. jula ove godine s početkom u 13 sati, na koje je opet pozvala samo jednog svjedoka odbrane, naredno ročište odredila prekoračivši zakonski rok od 30 dana, jer ga je odredila za 28. avgust.
Neće me iznenaditi da je i na to ročište opet pozvala samo jednog svjedoka odbrane, a ne sva tri koliko ih je ukupno još preostalo. E sad, ako se i taj svjedok razboli samo koji dan prije 28. avgusta, kao što se razbolio svjedok koji je trebao biti saslušan 19. juna, onda ni to ročište neće biti održano, nego će i ono biti odgođeno, recimo za kraj septembra ili početak oktobra. Zatim će, dosljedno dosadašnjem ponašanju sudije Uzunović, i na neko od tih ročišta biti pozvan samo taj jedan svjedok, a nikako i ona preostala dva, pa će takvim tempom ovaj predmet samo u prvostepenom postupku trajati ne samo ove već i iduće godine, te time biti vrednovan kao “složeni predmet”.
Mislim da je ovdje sve prilično jasno i da ne treba dalje trošiti riječi. Dovoljno je još samo reći kako na ovom primjeru, koji je za školu i udžbenike, javnost može vidjeti kako sud i postupajući sudija upropaštavaju predmet, bespotrebno ga razvlačeći i time kršeći ZKPBiH, odredbu tog zakona na koju je prethodno ukazano, a koja kaže, ponoviću to, da je dužnost postupajućeg sudije da se stara za otklanjanje svega što odugovlači postupak.
U konačnom, ovaj i brojni drugi primjeri dokazuju zašto nam je pravosuđe neefikasno i da je problem samo u tom pravosuđu, a ne u nečemu izvan njega. Ono je rak-rana našeg društva i države, nevezano za to ko je optužen, jesu li to Milorad, Mujo, Ivan ili neko drugi, te da li je optužnica pravno osnovana ili nije.
