Zašto niko ne želi preuzeti Sarajevo?

Brutalnost sa kojom je Sarajevo smijenilo još jednog trenera ne prestaje da iznenađuje domaću javnost, iako je već naviknuta da je strpljenje u klubu sa Koševa na niskom nivou.

Današnji čin otkaza, protrahiran sedmicama kroz medije na izuzetno neugodan način i za klub i za smijenjenog trenera Simona Rožmana, ipak pokazuje pomjeranje na jednu stepenicu više u kontekstu brutalnosti sa kojom se Sarajevo Ismira Mirvića razračunava sa strukom.

Nije smjena Simona Rožmana prvi čin u ovoj priči, ona je tek završni čin ove epizode, a samo jedan u nizu činova puno duže serije odluka koje se donose na Koševu posljednjih godina, a kojima je jedan faktor sasvim sigurno zajednički. Prije Simona Rožmana, smijenjen je rukovodilac akademije Srđan Karić, koji je na ovu poziciju došao u decembru 2023. godine, a između smjena Karića i Rožmana, smijenjen je i sportski direktor Senijad Ibričić, koji je u klub stigao početkom sezone, skupa sa Rožmanom.

Ismir Mirvić je tokom jeseni 2021. godine preuzeo rukovođenje Sarajevom. Nisu dakle još prošle pune tri godine od tada. Aleksandar Borojević, Mensur Dogan i Srđan Karić za to vrijeme su rukovodili akademijom. Ivan Kepčija, Emir Hadžić i Senijad Ibričić imali su neku formu mandata sportskog direktora, mada nisu svi oni bili ni zvanično na takvim pozicijama niti je u cijelom ovom periodu od nepune tri godine Sarajevo konstantno imalo sportskog direktora. Odnosno, vijek trajanja svih njih bio je izuzetno kratak.

Goran Sablić, Aleksandar Vasoski, Feđa Dudić, Mirza Varešanović i Simon Rožman bili su prava, neprelazna trenerska rješenja. Pored njih, Dženan Uščuplić, Emir Obuća i Mensur Dogan imali su kratkoročne uloge prelaznih rješenja.

Ostavimo na trenutak po strani trenere i pogledajmo ka rukovodiocima akademije. Šta su tačno Borojević, Dogan i Karić trebali pokazati u kratkim periodima u kojima su vodili akademiju? Kakav su uticaj na omladince Sarajeva te kompletno osoblje akademije mogle imati konstantne promjene u rukovodstvu akademije, jer rukovodioci akademije su ti koji uspostavljaju plan rada, a svako, logično, ima svoju metodologiju? Ne postoji nekakav uhodan plan akademije i kluba pa da se mogu rukovodioci mijenjati kao na traci bez da to igrači u ključnim godinama za razvoj osjete.

Ista je stvar i sa sportskim direktorima. Šta je zadatak sportskog direktora i kako su t­ačno gore pobrojani pokazali da su nesposobni za rad? Jer da se ne lažemo, Sarajevo je smjenama svih gore pobrojanih rukovodilaca, sportskih direktora i trenera poslalo poruku da su oni nesposobni. Koliko su vremena dobili svi gore pobrojani da se sa sigurnošću može reći da nisu dovoljno dobri?

Nema potrebe da ulazimo u njihove kompetencije, jer niko od nas sa sigurnošću ne može reći da zna da li su radili dobar ili loš posao. Vjerovatno bi se u normalnijim uslovima neki od njih pokazali vrhunskim, neki prosječnim, a neki lošim rješenjima. No, to nije poenta.

Poenta je da zaslugom jednog čovjeka ti normalniji uslovi u Sarajevu ne postoje. I ma koliko to pojedinim navijačima Sarajeva bilo teško prelomiti preko jezika, Ismir Mirvić je jedini i isključivi krivac što je klub trenutno u situaciji u kojoj se nalazi. Jer, iz kojeg god ugla da se pogleda trenutna situacija u klubu, on je krivac.

Prihvatimo li da su baš svi gore pobrojani obični nesposobnjakovići, što bi se dalo naslutiti iz načina na koji ih se Sarajevo riješilo, onda ćemo, bez da ignorišemo slona u sobi, morati da postavimo jedno jednostavno pitanje. Pa dobro, kad su tako nesposobni, ko ih dovede u klub? I odgovor će nas dovesti do jednog imena.

S druge strane, ako ne prihvatimo narativ da su baš svi nesposobnjakovići, i ako se složimo da su neki od njih mogli biti od koristi Sarajevu, onda ćemo morati postaviti drugo, jednostavno pitanje. Pa dobro, kad su mogli biti korisni, ko ih onda smijeni? Odgovor je u sv­akom slučaju isti i to je dovoljno dobar pokazatelj zašto je Sarajevo trenutno u takvom stanju u kakvom je.

A kakvo je to zapravo stanje? Stanje je takvo da Sarajevo na pripreme kreće 17. juna, samo tri i po sedmice prije prve utakmice u sezoni i da te pripreme očito neće biti dovoljno dobre. Navodno je prvobitni plan bio da pripreme započnu 10. juna, ali je došlo do promjene jer se novi trener nije mogao naći na vrijeme. Kad nađe novog trenera, Sarajevo će morati da pronađe novog sportskog direktora, novog direktora akademije, nove stručne štabove za selekcije u akademiji. Sve je to na čekanju.

Već se jako dugo čeka imenovanje novog klupskog direktora, Belgijanac Matthias Leterme je vršilac dužnosti koji navodno stoji iza svih posljednjih odluka o rušenju kompletne strukture kluba koju je Mirvić pokušao uspostaviti, ali teško je povjerovati da bi vršilac dužnosti dobio toliku slobodu da sruši baš sve, a da nema već spremna rješenja.

Jer Sarajevu rješenja trebaju na baš svim pozicijama. Čak i ona tradicionalno najprimamljivija, pozicija trenera, nije više toliko očaravajuća za većinu stručnjaka. Jer da jeste, Sarajevo bi već imalo trenera. Mediji su javili da su pregovori sa Husrefom Musemićem u završnoj fazi, pa je ta priča propala. Potom su javili da su pregovori sa Mehom Kodrom pri kraju, pa je, čini se, i ta priča propala. I sada ni mediji više nemaju šta da jave, a pripreme su zakazane za ponedjeljak. Danas je srijeda.

U paradoksalnoj situaciji se nalazi Sarajevo, čiji su navijači tradicionalno bili najnestrpljiviji u BiH. Danas se čini da su oni, ili barem jedan dio njih, puno svjesniji da uspjeh ne dolazi preko noći, nego klupski čelnici. I klupski čelnici bi od navijača, ili, opet to vrijedi istaći, jednog dijela njih, mogli ponešto naučiti o strpljenju, kao ključnom preduslovu da bi se o uspjehu uopšte i moglo razmišljati. Jer ne čini se da će navijači Sarajeva, bude li i naredna sezona nalik na prethodne, svoje nezadovoljstvo izražavati samo prema trenerima i igračima. Jednom kada Koševo poruči “Uprava napolje“, povjerenje navijača je nemoguće vratiti.