250 godina američke (ne)slobode
Te 1776. godine, kada je američka Deklaracija o nezavisnosti napisana, a nakon redakture u Kongresu usvojena 4. srpnja iste godine, njezin glavni autor Thomas Jefferson, koji će 1801. postati treći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, imao je svega 33 godine. Pravnik po struci, talentiran za pisanje i argumentaciju, bio je idejni začetnik Deklaracije koja će postati jedan od triju ključnih povijesnih dokumenata - uz francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina (1789), te Opću deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (1948) - koji su, zagovarajući ideju ljudskih prava i individualnih sloboda, presudno utjecali na razvoj suvremene demokracije. Demokracija je, kako ju je definirao Winston Churchill, “najgori oblik vlasti, osim svih ostalih koji su s vremena na vrijeme iskušani”. Bolji politički sustav od demokracije, želio je poručiti osebujni britanski državnik, još uvijek nismo uspjeli osmisliti. Upravo će Churchill jednom prilikom istaknuti kako je američka Deklaracija živa povelja slobode svih demokratskih naroda, uzor svakog slobodnog društva.
Prije 250 godina, jubilej koji američko društvo i administracija Donalda Trumpa danas gotovo trijumfalistički obilježavaju, Jefferson je zapisao da postoje određene samorazumljive istine. U prvim nacrtima Deklaracije koristio je čak i teološke izraze poput “svetih i neporecivih istina”, navodeći “da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Tvorac obdario određenim neotuđivim pravima”, među kojima su “život, sloboda i potraga za srećom”. Ljudi, kako bi osigurali ta prava, sigurnost i sreću, uspostavljaju politički poredak, te ga imaju pravo mijenjati ili ukinuti. Sukus američkog sna upravo je u ideji da svi posjedujemo neotuđiva prava i slobodu, te da nam nitko ne smije uskratiti potragu za srećom, dok političke izbore donosimo u skladu s tim vrijednostima. Ta kombinacija klasičnog liberalizma i pragmatizma trasirala je razvojni put Amerike, ali na izrazito kontrastan način.
Dok aktualna Trumpova administracija razvija izrazito restriktivnu i krutu imigracijsku politiku, vrijedi se prisjetiti jednostavne činjenice da je sama Amerika školski primjer društva koje je prosperiralo upravo zahvaljujući migracijama. Milijuni useljenika dali su svoj doprinos američkom razvoju stvarajući novu vrijednost, da bi danas nova generacija migranata bila podijeljena na dobre i loše. Ako je tijekom većeg dijela svoje moderne povijesti Amerika predstavljala most koji je povezivao različite identitete, kulture i druge posebnosti u smislenu društvenu cjelinu, danas Trumpova administracija zagovara paradigmu zidova. Katkad se ta paradigma materijalizira i doslovno - u obliku betonskog zida prema Meksiku - koji ljude razdvaja umjesto da ih povezuje.
Nasljeđe ropstva, ukinutog još 1863. godine, prisutno je i danas u američkom društvu. Premda je Amerika deklarativno uvijek zagovarala antropološki univerzalizam, u praksi ga je u pravilu ograničavala. Rasna segregacija održala se u institucionalnim okvirima još gotovo cijelo stoljeće nakon ukidanja ropstva. Deklaracija nas je učila da su svi ljudi jednaki, no kruti institucionalni obrasci desetljećima nakon abolicije ljude su dijelili prema rasnoj pripadnosti. Iako je i danas značajan dio afroameričke populacije suočen s društvenom i ekonomskom deprivacijom, Amerika se sa svojim demonima ipak borila aktivnim građanskim angažmanom i pokretima za građanska prava.
Kontradikcije Amerike vidljive su i u vanjskoj politici. Zahvaljujući Saveznicima, Hitlerova je mašinerija zla poražena, no istodobno su Sjedinjene Američke Države jedina država koja je u ratu upotrijebila nuklearno oružje - i to dvaput, u Hiroshimi i Nagasakiju. Službeni Washington oduvijek je zastupao stav da je bila riječ o opravdanom vojnom činu u ratnim okolnostima. Ni Barack Obama tijekom posjeta Hiroshimi 2016. godine nije odstupio od te paradigme: posjet je protekao bez službene isprike, ali uz iskazivanje dubokog pijeteta prema žrtvama.
Američko ratno nasljeđe u 20. i 21. stoljeću ostaje kontroverzno. Ratovi su često započinjali s gotovo nepodnošljivom lakoćom, a završavali povlačenjem ili diplomatskim sporazumima koji su, nerijetko, mogli biti postignuti i prije izbijanja sukoba. Uz povremeno kršenje ljudskih prava vlastitih građana, upravo je intervencionizam vjerojatno najveća kritička točka američke politike. Istodobno, on predstavlja i izraz američke suverenosti kao globalne sile koja svoju političku volju nastoji projicirati ne samo u vlastitom nego i u tuđim dvorištima.
S druge strane, Amerika je osvojila svijet ne toliko vojnom koliko takozvanom mekom moći. Bilo da je riječ o globalnoj dominaciji engleskog jezika, informatičkim i tehnološkim inovacijama, slobodnom tržištu, popularnoj i celebrity kulturi, Hollywoodu ili imaginariju slobode u kojem se ljudski život odvija i unutar kojeg se gotovo sve čini mogućim, upravo su ti suptilni mehanizmi moći - podsjetimo na Foucaultove uvide - postupno oblikovali naše navike, vrijednosti i način razmišljanja.
Aktualna Trumpova Amerika 250. godišnjicu svoje slobodarske tradicije obilježava izrazito trijumfalistički, pomalo u klasičnom stilu kruha i igara. Ne promišlja pretjerano o vlastitim promašajima i grijesima, nego se ponosi svojom slobodarskom baštinom. No tijekom dva i pol stoljeća pokazalo se da je američka sloboda istodobno bila i univerzalni ideal i često nedosljedno primijenjen politički projekt. Upravo u toj napetosti između uzvišenih načela i njihove često selektivne primjene nalazi se možda najveći paradoks američke povijesti. A kada tome dodamo i ogromne društvene nejednakosti, rastuću polarizaciju, onda se izbor predsjednika Trumpa čini kao logična posljedica 250 godina američkih kontradikcija, dijalektike slobode i neslobode, s globalnim posljedicama.