1.500 hidžretskih godina od rođenja Poslanika Muhammeda

Nedavno su muslimani širom svijeta bili svjedoci jednog od najvećih kalendarskih događaja 21. stoljeća. Navršilo se, naime, 1.500 hidžretskih godina od rođenja pečatnog poslanika islama Muhammeda, a. s. Toliko je proteklo vremena od trenutka kada je u svijet poslana ova božanska “blistava svjetiljka svijeta” (Al-Ahzab, 33) koja je donijela puninu riječi Božije (Bukhari, Jihad 122) i proglasila duhovno punoljetstvo ljudske civilizacije. Muslimanski svijet jedva da se i osvrnuo na taj golemi događaj, dok su pojedinci na Zapadu makar sporadično ukazali na ovaj važni datum u ljudskoj povijesti. Ovdje u Bosni i na Balkanu, glede obilježavanja ove velike obljetnice, potpuni muk.

Iza pečatnog Poslanika islama, a. s, ostala je nepotrošiva duhovna zaostavština: ideja islamskog monoteizma kao božanska religijska kultura koju je Bog izabrao za ljudski rod (Al’Imran, 19), potom sveobuhvatni kur’anski logos kao jedini preživjeli svetopovijesni svjedok autentična božanskog Govora, kao i njegove riječi (Hadis) i njegova praksa (Sunna), koji su najneposrednije izricani i vršeni pod budnom Božijom pažnjom. Ta duhovna zaostavština je ostavljena ljudskome rodu kao bespremačna poputbina bez koje nijedno ljudsko biće nije u stanju realizirati se kao potpuna i savršena ljudska jedinka, a personalitet pečatnog Poslanika islama, a. s, kao savršena ljudska priroda koju je Bog navlastito odnjegovao i učinio uzorom cijelom ljudskom rodu. Pet je temeljnih božanskih razloga zbog kojih je baš ovaj glasonoša izabran da bude uzor vrijedan nasljedovanja i da bude blistava božanska svjetiljka čije svjetlo ljudski rod treba slijediti. Evo tih pet božanskih razloga: Muhammed, a. s, Milost je Božija svim svjetovima (Al-Anbiya’, 107); on je preči vjernicima negoli su oni sami sebi (Al-Ahzab, 6); najprofinjenija je ljudska ćud u cijelom ljudskom rodu (Al-Qalam, 4); nezaobilazan je urnek svekolikom ljudskom narastanju (Al-Ahzab, 21); duhom svojim je posvuda prisutan u islamopolisu (Umma) i izvan njega (Muslim, Musafirin, 1399), jer nevidljivu nazočnost njegova duha u svijetu čuva vječni kur’anski logos, kako u svom ontološkom i svetopovijesnom, jednako tako i u svome epistemološkom i etičko-moralnom aspektu.

Nekoć najbolja pokoljenja muslimana, koja se nisu odmicala od duhovne zaostavštine poslanika Muhammeda, a. s, pronijela su ideju islamskog monoteizma na sve kontinente i stvorila bespremačan muslimanski imperij, od neponovljivog Halifata u muslimanskom Andalusu na zapadu, do Emevijskog, Abasijskog, Osmanskog, Seldžučkog, Safavidskog i Mogulskog carstva na istoku. Raskošna duhovna kultura, koja su rečena muslimanska pokoljenja podigla i odnjegovala na duhovnom humusu Muhammedove, a. s, duhovne zaostavštine, zadivila je svijet i do punine umila i uljudila ljudsku civilizaciju. Ne postoji nijedna znanstvena oblast u kojoj pojedinci iz tadašnjih muslimanskih pokoljenja nisu dosegli najviše spoznajne standarde i ostavili ih u nasljeđe ljudskoj civilizaciji: od Havarizmija u matematici, Ibn Hajsama u fizici, Džabir ibn Hajjana u kemiji, Ibn Halduna, Idrisija i Al-Birunija u historiji i geografiji, Rumija u kur’anskoj egzegezi, Ibn ‘Arabija u islamskoj hermeneutici, Hafiza Širazija u sufijskoj duhovnosti i poeziji, al-Farabija u filozofiji i logici, Ibn Sinu u medicini, čije slavno djelo Kanon medicine je upravo proslavilo hiljadu godina od svoga izlaska iz štampe, Al-Gazalija u religijskoj spoznajnoj kulturi, do Mulla Sadra Širazija u njegovoj zenitnoj transcendentnoj filozofiji i božanskoj mudrosti, kao i stotine drugih muslimanskih znanstvenika čija zaostavština se još istražuje i izvodi na svjetlo dana, čak i ovdje na Balkanu. Njihova raskošna spoznajna kultura je stavila do znanja svijetu da je Mekka zemaljsko domište vječne Božije Riječi koja svojim suštastvom istodobno bojadiše stranice makrokozmosa, svete povijesti i stjenke ljudske duše, a da je Medina ishodište neprevaziđene kulture i civilizacije islama, što posvjedočuje i sama etimologija imena ovog svetog grada, kulture i civilizacije koja je jedini jamac opstanka i spasenja svijeta i ljudskoga roda.

Tako su stvari stajale prvih desetak stoljeća nakon dolaska na svijet poslanika Muhammeda, a. s. A sada, sada je stanje muslimana posve drukčije, baš onako kako je to u svome vremenu i prorekao ovaj pečatni Poslanik islamskog monoteizma, riječima: “Doći će vrijeme kada će od Kur’ana ostati samo slova, od islama samo ime, kada će se muslimani izdijeliti i udaljiti od islama. Podizaće se bogomolje, ali iz njih neće stizati uputa, a znalci i učitelji vjere će biti među najgorima pod kapom nebeskom. Iz njih će se širiti smutnja i u njih će se ona vraćati” (Daylami, Musnad, I, 107).

Danas u zemlji i u rodnom gradu poslanika Muhammeda, a. s, nakon 1.500 hidžretskih godina od njegova rođenja, od njegove duhovne zaostavštine jedva da je ostalo išta. U zemlji i njegovom rodnom gradu zabranjeno je obilježavanje njegova rođendana, a Vrhovni muftija te zemlje jedino brine kako držati vjernike u bezuslovnoj poslušnosti monarhu. Ostatak zemalja muslimanskog, ponajprije arapskog svijeta je premrežen vojnim bazama najljućih muslimanskih neprijatelja iz kojih se nesmetano uništava jedna po jedna muslimanska zemlja.

U Bosni i Hercegovini kao zemljovidnom epicentru muslimanskih naroda Balkana situacija nije bitno drukčija. Poglavito ne posljednjih tridesetak godina, kada se pred očima ovdašnjih muslimana odvija sustavno iznevjeravanje zemlje, ali i duhovne zaostavštine pečatnog Poslanika islama, a. s. Najprije Prvi Bošnjak izdade Srebrenicu, potom Drugi Bošnjak sruši aprilski paket i trajno zarobi državu Bosnu i Hercegovinu, Treći Bošnjak po vlastitom nahođenju napravi reviziju presude iz Haaga i pljunu po žrtvama srebreničkog genocida. Na kraju, bošnjačka trojka u suradnji sa strancima nečasno nametnu vlast Bošnjacima i drugim rodoljubima, protivno njihovoj izbornoj volji, oduze im sve poluge efektivne vlasti i predade ih otvorenim neprijateljima ove zemlje. Veoma, veoma duga geneza neviđene izdaje u novijoj povijesti ove zemlje, koja većma izmiče tlo pod nogama Bošnjacima i drugima koji je vole, i koja Bošnjake, kao politički narod, većma svodi na razinu razbijenog stada. S druge strane, religijska hijerarhija u Bošnjaka, kojoj je Bog dao moćno žezlo duhovne vlasti, obezvređuje i svaki dan bezočno pojeftinjuje ono najbolje u duhovnoj zaostavštini poslanika Muhammeda, a. s. Islamska zajednica u Bošnjaka se pretvorila u unosnu kompaniju u kojoj se, vrlinom neviđenog nepotizma, uhljebljuju odabrane porodice i havarisani politički kadrovi iz najveće partije u Bošnjaka.

Šta tek reći za one koje poslanik Muhammed, a. s, u gornjem pravorijeku naziva “učiteljima vjere”, onima čija “interpretacija” vjere u javnom prostoru sustavno topi supstancu sadržaja primarnih izvora islama i ondje emitira školski primjer antiznanja i antikulture? Naročito je to zorno u ovim ramazanskim danima, gdje, uz veoma, veoma rijetke iznimke, ovdašnji medijski prostor iskri duhovnim kičerajem, tako da od sveg duha ramazana čujete samo jeku kvaziduhovne muzike, lupanje šerpama i nerazgovjetno glagoljanje o svemu i svačemu, što je gotovo ravno beskorisnom blebetanju.

Čemu da se nadaju muslimanski narodi u nas i u svijetu u narednih 1.500 godina od rođenja poslanika Muhammeda, a. s? Da bi se uopće mogli nadati, morat će ozbiljno raditi na sebi i strpljivo iščekivati onaj trenutak kojeg u jednom drugom pravorijeku naviješta ovaj pečatni Poslanik islama, a. s, to jest trenutak “rađanja sunca sa Zapada” (Buhari, Kitab al-Riqaq, 40), sunca onog mislećeg, istinskog intelektualnog islama koji još jedino danas postoji u Europi i na Zapadu. Samo takav islam može biti spasotvoran za modernu zapadnu civilizaciju, a posebno za tzv. muslimanski svijet, pod uvjetom da taj svijet prije toga ne nestane sa vlastite geografske mape.