Karlovo prodavanje magle

Tu sam nedavno radio ono što svi rade pola sata-sat prije spavanja: palcem desne ruke sam povlačio gore-dolje po ekranu mobilnog telefona tražeći sadržaj na kojem bi mi oči ostale duže od dvije i po sekunde. Takvog sadržaja, dabome, nije bilo, pa je palac radio udarnički poput rudara u trećoj smjeni. Jednu ekskluzivnu fotografiju zamijenio bi šokantni video, a šokantni video zamijenili bi prvi put otkriveni detalji iz mladosti nedavno preminule pop-zvijezde.

Trenerski aksiom

Nigdje ničega i nigdje nikoga. Skoro da sam i zaspao prazno buljeći u prazan ekran, ali đavo radi i kada niko drugi ne radi. Na ekranu se pojavila fotografija njemačkog modnog kreatora, fotografa i karikaturiste Karla Otta Lagerfelda preko koje su bile razvučene dvije rečenice: Trenerka znači da ste priznali poraz. Izgubili ste kontrolu nad svojim životom, pa ste kupili trenerku. To je to. To je sve. Nema više, nema manje. Ko nosi trenerku, on je poražena seljačina.

Ako postoji jedna jedina stvar koja je na mrežama pouzdana, onda je to da oni čije misli milioni dijele često nisu autori tih maksima. Andrić po pravilu nije rekao ono što objavljuju kao njegovo, niti je Tesla pronašao ono što tvrde da je pronašao, ali za ovu ćemo priliku prihvatiti da je citirana Karlova maksima zaista njegova, jer su nepregledni bataljoni onih koji smatraju da je taj “trenerski aksiom” tačan čak i ako nije izašao ispod Otove šivaće mašine.

Trenerka je, dakle, dokaz poraza i simbol predaje. Ko nosi trenerku, zaudara na prostakluk. Trenerke nose površni, nevaspitani i jeftini. Među takvima nema gospode. U svakome od njih čuči prepotopska seljačina koja samo čeka sudnji dan u kojem će svi nositi dva broja veće trenerke umjesto popeglanih odijela. Trenerka je linija manjeg otpora, a zna se ko takvom linijom putuje. Na tom pravcu i nema drugih osim promašenih, ispraznih i kukavnih.

Proglašena je krivom, iako je nevina
po svih 99 tačaka optužnice

Svođenje onih koji nose trenerke na poražene prvi je znak veličanstvene zatucanosti. Nisu svi koji slušaju Acu Lukasa neopjevana telad, baš kao što nisu redom svi koji slušaju Rahmanjinova akademici. Među onima koji se odaju najgorim muzičkim porocima ima divnih ljudi, baš kao što među onima koji ne mogu da zamisle ništa drugo osim klasike ima vrhunskih nitkova. I taman kao što se na pobjedničkom bajraku ne vije nužno leptir-mašna, tako ni zastava poraženog nije sašivena od šlampave trenerke koja je poderana na laktovima i na koljenima.

Sve dok čovjek ima posla sa ljudima bilo bi više nego dobro da mu ne smeta ko šta sluša, ko šta nosi i ko kakve filmove gleda. Nikada ne bih umio biti ispeglan, ali nema dana da ne sjednem s nekim ko svakoga jutra pređe preko košulje ili majice peglom. Često sam nosio poderane majice ili naopačke izvrnute šortseve, ali ne zato što sam tako htio ili želio, već jednostavno nikada nisam mario za ono što je na meni. Mater je zbog toga, naravno, dobijala sedam nervnih slomova po minuti, ali i ona je valjda uvidjela da je stil i nešto drugom osim onoga što se nosi.

Zašto je lijepo oblačenje neophodno? Čega je ono garancija osim odjevne pristojnosti? A čega je garancija odjevna pristojnost? Ako je neko lijepo obučen, onda je on i – šta tačno? Pristojan? Obrazovan? Hrabar? Pošten? Je li Sokrat nosio kravatu? Da li se Homer presvlačio dva puta dnevno? Ili su obojica landarali forumima komotno razgaćeni i u sandalama koje se raspadaju? Ništa u ovom našem paklu od svijeta nije nepravednije stradalo kao što je stradala trenerka. Njoj se rugaju, vrijeđaju je i pljuju. Viču na nju, psuju joj i oca i majku, šutiraju je kako stignu.

Ko je, zapravo, u jarmu? Oni koji ne umiju izaći iz kuće dok svako dugme ne bude na svome mjestu ili oni koji se oblače u trku? Oni koji dobro paze kako će složiti boje kada idu na čaj ili na produženu s mlijekom ili oni koji o tim bojama ne znaju ništa? Oni koji bi radije prognali sami sebe ukoliko bi se dva dana zaredom pojavili u društvu u istoj kombinaciji ili oni koji će skinuti duks tek kada se on uprlja ili kada počne da se čuje? Ko je rob, a ko je pjesnik? Ko je u logoru, a ko skakućući šparta centrom grada?

Trenerka ne steže i ne davi. Nije zao gospodar. Nije nadrndana kmetina koja svakog dana traži porez. Trenerka jest jednako gipkost i pokretljivost, skočnost i spremnost. Ona je glagolski pridjev aktivni. Povratak u budućnost. Vedro i sunčano, a ne oblačno i sa kišom. U trenerci možeš i na pecanje i u pozorište (iako ne daju), a hajde ti izađi na rijeku i lovi pastrmku u odijelu! Njoj je suđeno i ona je presuđena prije nego što je odbrana uspjela da kaže i uvodnu riječ. Proglašena je krivom iako je nevina po svih devedeset i devet tačaka optužnice.

Svijet ište lijepo

Ko može da misli kada ga stegne sa svih strana? Kaiš zateže, dugmad pucaju, kragna davi. Kako da se misli u takvim uslovima? I kakve će biti misli koje izađu pod tolikim pritiskom? Gdje je tijelu komotno, i mislima će biti široko. A ovo drugo, ovo što je, kako Otto veli, odnijelo pobjedu – to steže, to žulja, to pritišće. Ali svijet ište lijepo, svijet ište dotjerano, svijet ište usklađeno, a koliko je praznih soba, šupljih ostava i polupanih kupatila iza te divne i predivne fasade – o tome Otto, dabome, ne mari da misli.

Odijelo sam obukao tri puta i napatio se k’o čovjek. Posljednji put smo bili na ti prije dobrih dvanaest ili trinaest godina. I tada sam jedva čekao da prođe protokolarni dio, pa da skinem najprije sako, potom i kravatu. Sebi sam koliko-toliko došao tek kada sam ispasao košulju. Dragom Ottu i onima koji slijepo slijede njegovo jednosmjerno naukovanje imam da poručim sljedeće: ko nije kroz život prošao razdrljen i razgaćen – izgubio je kontrolu nad svojim životom i priznao je poraz.