Kad je Dodik sreo Dugina

Nije to bio baš potpuno romantični događaj kao u filmu “Kad je Harry sreo Sally”, ali je nedavni susret u Sankt Peterburgu Milorada Dodika i ruskog filozofa Aleksandra Dugina bio obilježen recipročnim uvažavanjem s dozom emocija. Iako, svjesni smo, status na platformi X uz pripadajuću sliku – koji je javnost i upoznao o samom susretu – nije dovoljan da možemo ozbiljnije prosuđivati unutarnja stanja jednog političara i jednog filozofa, čini se da je gospodin Dodik bio pomalo razgaljen, a i filozofu Duginu je, koji inače ne slovi kao veliki emotivac, pobjegao jedan diskretni osmijeh. Što je toliko povezalo dvojicu, jednog političara koji slovi kao enfant terrible politike jugoistočne Europe i filozofa etiketiranog kao službenog ideologa Kremlja, kojega nazivaju, ironično ili ne, Putinov mozak, Putinov Rasputin, a ponekad ludi ruski mistik? Pitanje je bilo više retoričko – odgovor je već sadržan u pitanju – ali nam se veza između dvojice čini vrlo zanimljivom.

Čitajte kolumne Pavla Mijovića:

• Bitange i princeze u Europskom parlamentu
• Muke po hidžabu i vojska
• Olimpijska Francuska i žandari na Pacifiku

Aleksandar Dugin školski je primjer onoga što se u Rusiji naziva intelligentsia: dolazi iz obitelji s pedigreom, majka s doktoratom, a unatoč tome što mu je otac bio istaknuti član KGB-a, kršten je u šestoj godini. Vjerski gledano, Dugin pripada Starovjercima, a iako nas i samo ime upućuje na glavne odrednice, nije zgorega podsjetiti kako se radi o skupini unutar pravoslavlja koja se opirala modernizaciji te su izabrali konzervativnu opciju s ciljem očuvanja vlastite vjere, običaja i kulture. Iako je tokom svoje karijere izgradio respektabilan akademski opus – 2014. ga je čak i Foreign Policy uvrstio na listu 100 najpoznatijih globalnih mislilaca – ipak je tradicionalizam ostao glavni sastojak njegove misli i djela, koji se potpuno drugačije percipira na Zapadu i u njegovoj Rusiji. Dok se u domovini Duginove ideje sada većinom razumijevaju kao savršen opis stvarnosti, koje su u stanju povezati tradicionalne momente ruskog društva (povijest, kulturu, vjeru, politiku) sa suvremenosti, percepcije preko granica njegove misli podsjećaju na konflikt s modernitetom, globalizacijom, ukazujući na konstantnu konfliktualnost i isključivost njegove misli. Dugin je na početku svoje karijere, još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, dijelio sudbinu tipičnih marginalnih intelektualaca: prevodio je djela opskurnog Talijana Juliana Evole, koji će kasnije postati uzor alternativne desnice, i Francuza René Guénona, čije ideje inspiriraju i danas neo-tradicionaliste. Devedesetih godina je izašao iz akademskog ormara te se javno protivio liberalizaciji tadašnjeg ruskog društva – globalizaciju, kapitalizam i ostale povezane fenomene smatrao je izrazito opasnima za dušu ruskog naroda. Kada je na početku novog milenija Putin podsjetio da se Rusija oduvijek doživljavala kao euroazijska država, Dugin je slavodobitno istaknuo kako se radi o revolucionarnoj istini koja će promijeniti sve.

Duginov status službenog ideologa koincidira s ruskom aneksijom Krima. Taj vojni agresivni čin ruski je filozof – pojednostavit ćemo – shvatio kao prigodu da se Rusija vrati na poziciju supersile, koja suvereno vlada, a ponekad i ratuje. Ne postoje činjenice, samo interpretacije – Dugin često to običava reći – tako da dok je zveckanje oružjem kod mnogih izazivalo strah, muku i drhtanje, filozof je to smatrao savršenim trenutkom za afirmiranje ruskog statusa supersile. U tom povijesnom trenutku kada jedna zemlja anektira teritorij druge zemlje, javlja se potreba za intelektualcima njegovog kalibra koji će agresiju opravdati širokim masama. Uz Dugina, za ideologizaciju ruskog društva se pobrinuo i Vladislav Surkov ponajviše kroz ideju “suverene demokracije” koja je – očekivano – utjelovljena u Vladimiru Vladimiroviču Putinu, a reaktualizirane ideje Ivana Ilyna o političkom totalitarizmu – koji dijelom opisuje ruski režim, također dobro rezoniraju u ruskoj kolektivnoj svijesti. Ideologije su, posve je razumljivo, a povijesni primjeri govore u prilog tome, vrlo zavodljive ideje, kako širokim masama, tako i intelektualnim elitama koje su blizu vladajućoj kasti. No, istovremeno, ideologije su vrlo naivni opisi stvarnosti, koje dobivaju društveni smisao samo kada se te opskurne ideje povežu s aktualnim političkim režimom. U ovom smislu treba gledati Duginov skok s mjesta marginalca na rang službenog ideologa Kremlja, naime, sve ono što je ruski autor isticao u svojoj vjerojatno najpoznatijoj knjizi “Četvrta politička teorija”, službeni Kremlj u određenoj mjeri može primijeniti, makar u smislu oblikovanja dominantnog narativa i oblikovanja javnog mnijenja. Tako je Dugin u strahu pred modernitetom i globalizacijom, panično se plašeći stranog utjecaja razvio ideje kako ruska politika mora biti kombinacija – zamislite – liberalizma, fašizma i marksizma, a narod mora biti glavna kategorija svega. Iako logički Duginova ideja i ne štima baš, to nije spriječilo ne samo Putina već i europske političare poput Marie le Pen i Mattea Salvinija da u vlastitim političkim agendama iskoriste pokoju Duginovu ideju: tako su teme o novom suverenizmu, nacionalnom ponosu, multipolarnosti, antiglobalizmu i konzervativnoj revoluciji ušle i u mainstream europske politike te će sada ove ideje biti reprezentirane i u novom sazivu Europskog parlamenta. Odbijanje aktualne međunarodne arhitekture, želja za novim svjetskim poretkom praćena imperijalnim i hegemonističkim fantazijama, jeftinom mitologijom i simboličkim kičem – teme o kojima Dugin progovara – dobro odjekuju među određenim tipom svjetskih i domaćih političara, među kojima je i Milorad Dodik. No, Dugin ne progovara o tome kako se svaka ideologija – povijest 20. stoljeća nas tome uči – raspala pod teretom stvarnosti, a zagovornici istih su doživjeli konačni pad. Možda će te teme ruski filozof Dugin ostaviti za neko sljedeće djelo.